Ona…

U tišini sobe se čuo samo zvuk vrtnje prastarog ventilatora koji je mlatio iznad mene u to marokansko predvečerje, vodeći borbu protiv uzavrelog pustinjskog sunca koje je zalazilo iza horizonta i dalekih pješčanih dina, bojeći nebo nijansama crvene i žute, ostavljajući utisak da je horizont u plamenu. Konačno je pobjeđivao, nakon što je cijeli dan odolijevao, pružajući otpor. Ali samo zato što je sunce otišlo da muči nekog drugog tipa na drugom kraju planete, nagnutog nad pisaću mašinu.

Kroz otvoren balkon je dopirao žamor sa prepunih ulica, ali jedva da sam ga čuo. Bio je to tek slabašni šum u pozadini, prigušen zvukom vrtnje ventilatora koji se vrtio u ritmu mog srca. Sva moja koncentracija je bila usmjerena na papir ispred mene. Njegova bjelina je ubijala, probadala oči. Riječi nisu izlazile. Nešto je nedostajalo.

Bilo je tako već neko vrijeme. Tražio sam taj dio slagalice koji nedostaje, to nešto što će me ispuniti. Taj posljednji dio koji mi je izmicao, čini mi se stoljećima. Nekada mi se činilo da sam putovao kroz vrijeme u potrazi za tim mističnim dijelom, tim izgubljenim Svetim gralom i svaki put kada bi mi došao nadomak ruke, nestajao bi. Ali je bio tu. Negdje. Oko mene.
Gomila zgužvanog papira oko prepune kante za smeće je bio dokaz moje nemoći. Riječi su presušile. Nije ih bilo. Nestale su. Nije bilo smisla nastavljati to mučenje. Zapalio sam cigaretu, povukao dim i naslonio se na stolicu. Glave zabačene unazad, gledao sam u ventilator koji se vrtio iznad mene, gotovo hipnotički. Otpuhnuo sam dim, koji se lijeno podiže iznad mene. Gledao sam ga kako se raspršuje pod sporo vrtećim oštricama ventilatora.

Negdje s ulice se začu prepoznatljiv istočnjački melos, ritmičan, erotičan. Hipnotizirajuć. Zatvorih oči prepuštajući se toj melodiji kada me po licu pomilova vjetar iz pustinje, toplo i milo.

Otvori oči, začuh glas u glavi. Okreni se. Pozivao me je.

Poslušah ga. Okrenuh se na stolici i ugledah je ispred sebe. Stajala je ispred mene, donešena pustinjskim vjetrom. Ako su postojale neke pustinjske nimfe, onda je to bila ona. Obučena u laganu, prozirnu odjeću, lica skrivenog iza prozirnog vela, ruku ukrašenih zlatom, s grivom od kose koja joj je valovito padala niz leđa. Velike oči oivičene surmom su se smijale iznad vela. Izazivale.

Njeno tijelo se poče uvijati u ritmu melosa koji je dopirao kroz otvoren balkon. Probušen pupak, ukrašen safirom, me je hipnotisao dok se tresao. Osjećao sam kako mi se budi želja. Gutao sam je pogledom.

Želio sam tu pustinjsku nimfu, tu drevnu nomadsku boginju, tako sitnu i krhku. Želio sam da gledam te oči dok ulazim u nju, da ljubim te mekane usne, skrivene ispod vela. Želio sam rukama da istražujem to tijelo. Želio sam nju. U cijelosti. Sve što je imala za ponuditi. Svaki njen hir i svaku njenu želju da ispunim. Želio sam sve njeno.

Posegnuo sam rukom ka njoj, obuhvatio je oko struka i snažno je privukao. Gledao sam je odozdo, moje lice u nivou njenog pupka. Njene oči su me gledale, prodirale u mene, poznavajući me od ranije. Poznavao sam i ja njene. Pronalazio sam ih kroz vrijeme, ali su mi izmicale. Ovaj put im nisam dao nigdje.

Zario sam lice u njen topli stomak, ljubeći njen pupak, jezikom se igrajući sa safirom. Izvila je leđa, prešla rukom preko moje glave stenjući. Ruke mi poletješe prema gore, ispod prozirne tkanine, prema jedrim grudima, tamnih areola. Palčevi pređoše preko kupinastih bradavica i njene grudi nestadoše u mojim širokim šakama.

Osjećao sam njen znoj, sol na jeziku i usnama. Osjećao sam njenu put, dozivala me je. Ko si ti, mistična ljepotice? Ko si ti, pa te želim toliko? Da li si samo iluzija ili stvarna? Iluzije ne mogu biti tako stvarne, mogu li? Želio sam je svakim atomom svog bića, toliko da sam osjećao treperenje svake ćelije u mom tijelu. Bio sam nemoćan pred njom. Razoružan u potpunosti.

Podigao sam se, njene ruke nestadoše ispod moje bijele, lanene košulje. Rastrgaše je. Dugmići se razletješe po sobi. Rukama je prelazila preko mojih grudi, a onda skliznuše niz stomak i niže.

Podigao sam je u naručje, obgrlila me je nogama. Poveo sam je ka krevetu sa baldahinom i tu smo nestali jedno u drugom. Uklopili se. Konačno sam ga pronašao. Posljednji dio slagalice. Savršeno se uklapala u rupu u mom tkanju upotpunjujući me.

Gledao sam je poslije, kako spokojno leži na krevetu, usnula. Kapljice znoja su se sijale na njenom tijelu, kao biseri. Ljepše od bilo kojeg nakita. I tada sam shvatio jednu stvar. Nju sam zaista tražio kroz vrijeme, kroz silne živote, kroz stoljeća. Nju sam tražio u svim ženama. Nju sam rodio u svom mozgu i kroz svoje pero. Nju sam napisao prije nego sam je upoznao. Za nju sam i pisao, svjesno ili nesvjesno. O njoj sam pisao.

Osjećao sam bujicu riječi, misli koje sam morao prenijeti na papir. Ona je bila ta koja je digla blokadu, koja je pustila branu koja je zaustavila tok mojih riječi. Ponio sam pisaću mašinu na balkon, ne želeći je probuditi metalnim udaranjem dok haotično udaram prstima po slovima. Bojao sam se da će mi nestati ako je probudim, da će opet pobjeći negdje kroz tokove vremena. Da ću je opet izgubiti i da ću opet morati bjesomučno da je tražim.

Bjesomučno sam kucao dok se sunce rađalo na istoku. Osjećao sam njegove tople zrake na licu, dozivalo me je, pozivalo na ljenčarenje, ali sam mu se odupirao. Zapravo, ignorisao sam ga. Morao sam prenijeti riječi na papir, svoje misli, svoje želje, svoje snove. Nju.

Morao sam sagraditi zatvor za nju na stranicama, da je zatočim, da nikada više ne ode. Znam, sebično od mene. Krajnje egoistično. Ali to je bio samo moj strah da je opet ne izgubim. Ne sada kada sam je opet pronašao. Konačno.

Dodir ruke po vratu i topli poljubac u obraz me prenu iz tog mahnitog kucanja, prekinuvši taj ludi tok misli.

„Dobro jutro“, rekla je mazno, pospano.
„Svako jutro kada otvorim oči i probudim se pored tebe je dobro jutro.“
„Budalo jedna moja romantična.“ Opet poljubac. Bože, kako sam samo obožavao tu ženu.
Sjela je u moje krilo, obgrlivši me rukama oko vrata. Pogledala je u mašinu i gomilu ispisanog papira.
„Bio si veoma zaposlen jutros“, nasmiješila se.
„Inspirišeš me. Šta da kažem?“
„Drago mi je zbog toga.“
„Moram ti reći nešto“, rekao sam joj ozbiljno. „Prilično je ozbiljno.“
Lice joj poprimi ozbiljan izraz. „Šta je bilo?“
„Ne dam ti nigdje. Svjesna si toga, zar ne? Ti si dio koji sam tražio sve vrijeme. Onaj posljednji komadić slagalice. Vidiš i sama kako je moje krilo stvoreno za tebe? Savršeno se uklapaš u njega. I u moj zagrljaj i ove oči i na ove usne.“
„Ti si stvarno lud“, nasmijala se. Oči joj zasjaše. „Totalno i apsolutno lud. I znaš šta?“
„Šta?“
„Ne dam ti nigdje. Ti si dio koji sam tražila sve vrijeme. Sve ono što želim. Je li ti jasno? I nikada ne prestaj biti lud.“
„Imaš moje obećanje. Normalno je dosadno. Ludilo je puno zanimljivije, zar ne?“
„Začepi već jednom i ljubi me, ludo jedna.“

Šta sam trebao? Odbiti je? Želio sam ispuniti svaki hir i svaku želju te žene. Jer ona je ta koju je vrijedilo tražiti i konačno pronaći. Ona je moja Laura, moja Euridika, moja Penelopa. Žena kojoj bih svijet pod noge bacio ako bi zatražila. Ona je… Ona.

 

Comments

komentari

Novo s Bibliomanije...