Ivana Petrović…

Na kraju Njeguša (selo u podnožju planine Lovćen) u maloj kamenoj kući izduženog oblika i proste građe davne 1800. godine došla je kao nevjesta Ivana Proroković.

Ivana je bila čobanica iz tada ugledne porodice Proroković. Čuvala je svoje stado pažljivo i s lakoćom radila grube fizičke poslove, kakve su radile crnogorke u kršu i nemaštini. Možda je sanjala da će svijetu roditi naslednika koji će živjeti dok je njegove postojbine a možda joj je samo bilo na pameti da obavi dnevne dužnosti i da utone u san. Ko zna kako, a predanje kaže da je upravo ta njena zanesenost jednog kišovitog dana hipnotisala Toma Petrovića. Ona je zapravo sklonjena u strmoj stijeni od kiše, bila rasplela kose i u krilu držala jagnje kojem je nešto pjevušila.
Ta je slika Toma navela da pomisli da se sama vila spustila među obične ljude, i da vid ništa savršenije ne može ugledati, kad se s porodicom uputio u prosidbu ove od njega deset godina mlađe nevjeste.

Da li je to potkovano dokazima ili je narod crnogorski romantično podrazumijevao ovakav splet okolnosti ne zna se. Manje je važan detalj njegove opčinjenosti koliko je kasnije velika postala njena uloga u cijeloj priči. Ivana je Tomu rodila tri sina i dvije ćerke. Ćerke Marija i Ćana su kasnije udate u ugledne crnogorske porodice. Najstariji sin Pero umro je u izgnanstvu, dok je najmlađi Joko još kao mladić poginuo na Grahovo.

No, između njih dvojice 13. novembra 1813. Ivana je rodila Radivoja Petrovića koji je kasnije postao vladar i gospodar crnogorski, najveći pisac u istoriji crnogorske književnosti, reformator i besmrtni čuvar svega crnogorskog za što danas znamo.

Ako pođete na Njeguše, nema djeteta koje vam neće znati nabrojati Njegoševa djela, pokazati Vam njegovu rodnu kuću i objasniti vam što je on bio i predstavljao. Danas je kuća u koju ga je Ivana rodila adaptirana kao muzej a sahranjen je u mauzoleju na vrhu planine Lovćen.

Ivana je po svemu morala biti posebna tvrdiće vam crnogorci, samim tim što je rodila “onoga što umrijeti ne može”. Upravo zbog toga kako se priča, sanjala je za vrijeme trudnoće sa Radem da će roditi sina, koji će biti poštovan od cijelog svijeta. Da će se pred njegovim imenom klanjati sav poznati i važan svijet a da će ono kao besmrtnost biti uklesano u svijest svih budućih naroda kroz vjekove, što će mu omogućiti vječni život. Da li je ovaj san zbilja sanjala, takođe je manje poznato koliko se kasnije njegova suština pokazala istinitom.
Opisana je kao snažna voljena žena. S jasnim ciljevima i uzdržanošću. Gordog pogleda a tajanstvene srdačnosti i topline.

Rodila je i nadživjela svog sina, pa je to učinjelo još slavnijom u narodnim pjesmama, “jer bog daje velike muke, samo velikim ljudima da ih podnijet’ mogu”. Sreznjevski je rekao : “Majka mu je jedna zdrava, dobra, jednostavna žena, koja gleda na sina kao na sunce”. Opisivajući vladara crnogorskog.

U nekim tekstovima izučavajući poslednje dane Njegoševog života pronašla sam zapise da je on vjerovao da će od tuberkoloze ozdraviti. Zato je noć pred smrt bio naredio crnogorcima da ga starim putem preko Njeguša na nosilima prenesu u Kotor jer bi mu primorska klima godila. Vjerojatno je na zahtjev Njegoševog oca ta molba pomjerena za sjutra dan, jer je vladar bio previše slab i nemoćan za tako iscrpljujuć put. Pokazalo se, da je otac bio u pravu jer je sledeće jutro 31.oktobra 1851. godine vladar izdahnuo.

Ono čime sam bila inspirisana dok sam istraživala njegove možda poslednje zabilježene riječi, oporuke ili želje bio je svakako zapis Marijana Miljića u tekstu “Njegošev smrt”. On je naime potanko prenio riječi njegovih roditelja a ja ću vam prenijeti navodne izgovorene riječi njegove majke, zbog kojih sam se i odlučila svrstati je u ovu rubriku.

Majka Ivana: “Braćo Njeguši sokolovi Crnogorci! (varijanta: i Brđani). Nije to lijepo što činite, što plačete i kukate za Vladikom. Nije se on rodio za kukanje niti se rodio za plakanje. Radio je o dobru imena našeg i srpskog, zato za njim ne treba plakati, prestanite s plačem. Plač ne mogu slušati”.

Onda se obratila mrtvome sinu: “Ja sam bila i sada sam najsretnija majka, kada mi je bog darivao tebe, moj vazda prelijepi sine, koji si bio najljepši među najljepšima, ne samo tijelom nego i dušom. Ja vaistinu Božju, nikad neću za tobom zaplakati, jer kada bih to učinjela ja ne bih bila tvoja prava majka. Treba da plaču one majke koje rađaju izdajnike i pogani ljudske, a ne ja. Prosta ti sine materinska rana… Slava Bogu koji te je tako lijepog uzeo, barem će i on od tebe imati šta tamo da vidi”.

Vjeruje se da su se iz ovih riječi zapravo iznjedrila predanja o ovoj snažnoj nepokolebljivoj ženi koja je umrla nakon šezdesete godine života.

Najviše je u istoriji ostala upamćena upravo zbog ovog izlaganja.
Na žalost, nisam uspjela pronaći ni jednu njenu sliku.

Jovana Šekularac

Komentari

Jovana Šekularac

Po zanimanju sam ironična. Nemam ništa protiv ničega, ali mišljenje imam o svemu. Ne volim da se raspravljam zato pišem. Kad si već pročitao/la ovaj tekst slobodno se vrati i na prethodne. Ako me već nisi zavolio/la uskoro hoćeš, garant :*

You May Also Like

Bol, Lisa Gardner,bibliomanija, Ana Čaić Blažević, APortal,majka, dijete