Kako umiru ljubavi i priče?

Mislila sam da smo posebni. I bili smo.

Shvatiš to tek par godina nakon, kada oglušiš na tuđa mišljenja i kritike. No kasno je. Debelo kasno. Sada barem znam, da me više nikada neće biti briga, tko se kome neće svidjeti, ni što će reći za njega.

Gledam samo oko sebe i pitam se što se događa sa svima. Kao da im je najveći uspjeh kada netko nekog izgubi uz njihovu pomoć. I žalim ih… A nekada sam ih mrzila, no prestala sam, jer je mržnja isto velika emocija. Danas su mi takvi ljudi smiješni i tužni istovremeno.

Iako znam da su ubojice lijepih priča i snova.
Ubojice uspjeha i ljubavi.

No svi ih moramo preživjeti i prerasti. Drugačije se ne može. Jednom su me zbilja bili uvjerili da su mi snovi nerealni. Krajnje djetinjasti i nemogući. Postala sam realist nakratko i iskreno nikada nisam bila nesretnija. A život je prekratak.

A ja sam samo Josipa s puno snova. I neću se mijenjati. I govorite slobodno da se ponašam kao dijete. Ja sam sretna, pa nek sam dijete. Vi ste grobovi u duši pa vam to ne nabijam na nos.

Nabijanje na nos je ružno i to rade loše osobe. Svijet na sreću ima dovoljno Josipa, sa snovima i velikim ljubavima.
S velikim ciljevima gluhim na tuđa mišljenja. Svjesno da nešto njihovo ne treba umrijeti zbog okoline. Svjesni da će što budu više rasle biti veći trn u oku.

Koliko samo ljubavi i snova umire svakodnevno zbog onog straha od osuda. Koliko ih samo krije krila da ne bi slučajno poletjeli i bili veliki. A ne bi trebali.

Svijet nas ima dovoljno, no treba nas još. Pripremite svoja krila i radite što sanjate. Ljubite što želite. I živite u slobodi. Daleko od tih “realista” što su sretni samo kada vi niste.

Josipa Milas

Comments

komentari

Novo s Bibliomanije...