Tetovirana ili obilježena – postoji li razlika?

Nikada neću zaboraviti kada mi je tetka prepričala razgovor s bakom. Išlo je nešto u stilu, da meni ništa ne fali iako sam isto završila fakultet s kojim nemaš neku presvijetlu budućnost, dok nije baka rekla: ‘Iako moraš priznati da ipak njoj očito ne šljaka baš sve u glavi’. Muk. Kaže tetka ‘Kako misliš da joj ne štima sve u glavi?!’, a baka će mrtvo-hladno: ‘Pa nitko tko je skroz čist u glavi si ne bi radio to što ona radi, a pogotovo ne u toj mjeri.’

Radi se o tetoviranju, naravno.

Draga moja bakica, naravno, ima pravo na takve stavove i čovjek joj ne može zamjeriti. Doduše, može – ja se jako dobro sjećam ruku njene mame i starih, smežuranih, ali vidljivo istetoviranih nadlanica. Ali ljudi će vam opet reći kako je njena majka bila ponosna Hercegovka koja je tako otvoreno pokazivala svoju predanost katoličkoj vjeri.

Vjerojatno će vam ti isti ljudi reći da jedino što ja pokazujem svojim izgledom je predanost gluposti. Jer ‘Zašto se uvijek moraš isticati? I zašto na takav način? Zašto ti misliš da si posebna? Što si to radiš? Zašto si nanosiš bol i misliš li da ćeš lijepo izgledati kad budeš stara?’

Znate li vi koliko puta tjedno sam ja odgovarala na ovakva pitanja? A to je bez simpatičnih epizoda kao kada me u po’ bijela dana, na po’ Korza, dok pričam na mobitel, nepoznat čovjek krene vući za ruku i objašnjavati svojoj djeci da je ‘to, baš to ono što su je on htio istetovirati’. Ni dobar dan, ni oprostite, ni mogu li ja nešto… Ne.

Ja sam vidljivo istetovirana i to na Balkanu znači samo jednu stvar – tetovirana sam da privlačim pažnju i samim time je svaka pažnja dobrodošla, a trenutkom izlaganja tetovaža danjem svjetlu dano je odobrenje svakom na svijetu da me ispituje, nepristojno zuri, pokazuje prstom i, naravno, ulazi mi u osobni prostor i dira me. Sama sam odabrala biti istetovirana, sada trebam snositi posljedice, zar ne?

Ne baš. Jer, vidite, meni je tetoviranje kao nekome bojanje kose. Ili kao madeži, još bolje. Nešto što sam ja oduvijek znala da ću imati i došlo mi je sasvim prirodno. Ne radim to zato što želim da me ljudi gledaju niti zato da pokažem kako sam najjedinstvenija ovčica na kugli zemaljskoj. Ne razmišljam nikada hoću li biti prelijepa stara i kako će tetovaže izgledati s vremenom – razmišljate li vi kako će vaši madeži izgledati s vremenom? Ili koža ili lice, hoće li vam se prorijediti kosa? Ako i razmišljate, ništa tu pretjerano ne možete napraviti. Moje tetovaže dio su mog osobnog identiteta, ali nikako nisu modni dodatak. Ja se ne doživljavam kao ‘ona koja je istetovirana’, a iskreno, ne sjećam se ni kako sam izgledala prije nego sam bila istetovirana. Točnije – ja sebi uvijek izgledam isto. I prije i poslije. Jer sve sam to ja.

I dugo me mučio ovaj balkanski stav o traženju pažnje. Jer svatko se zaista pronalazio prozvanim reći mi svoje mišljenje i podijeliti još koju pametnu sa mnom. Redovno se osjećam kao kreten jer me ljudi zlostavljaju razgovorima u kojima ne želim sudjelovati i koji ih se ne tiču. O dodirivanju da ne govorimo – mene vlastiti prijatelji ne ljube za rođendan jer znaju da to ne volim, ali zato povlačenje za ruku, diranje vrata ili leđa od potpunih neznanaca je apsolutno dobrodošlo?! U slučaju protesta, razgovor se okretao na temu da ‘sam si sama kriva jer sam to sama tražila’.

Znala sam danima poslije razmišljati jesam li uistinu toliko narcisoidna, ali si ne želim priznati?! Jesam li stvarno ‘attention whore’? Možda se pravim i sama pred sobom da mi ne štima, a ustvari mi imponira?! Ali svaki puta kada sam se našla u situaciji da znam da se prvi puta moram ‘skinuti’ pred ljudima koji mi nisu vidjeli ruke do sada, osjećala sam se kao da se skidam gola. I njihove reakcije su redovno bile u istom rangu.

Naravno, nisu sve reakcije negativne. Štoviše, velika većina je uvijek bila pozitivna. Ali mene je, iskreno, smetala bilo kakva reakcija. Jer – čemu? To je samo malo tinte na koži!

A onda smo odselili u Njemačku… Ljudi su mi znali posprdno dobaciti kako ću se sada osjećati kao jedna u gomili – jer, znate, narcisu poput mene to će sigurno teško pasti. I znate što ću vam reći? Nikada se nisam osjećala ljepše, bolje, slobodnije. Za neke je to smiješna sitnica, nebitna banalnost, ali neopisivu sreću u meni izaziva svaka reklama za banku koju reklamira istetovirana izbušena cura s roza dredlama, svaka teta od 40+ godina koja radi u dm-u na blagajni koja me pozdravi s osmjehom i sleevom bez obzira na to što je na radnom mjestu. Ne mogu vam ni reći koliko bakica sam upoznala s ružom na prsima i koliko mladih stidljivih i uspješnih ljudi s preko 50% istetoviranog tijela. I znate što? To ih ne obilježava ni na koji način.

Jer ovdje si uistinu jedan od mnogih ako imaš vidljive tetovaže. Doslovno nitko neće obratiti pažnju na to imate li što iscrtano po sebi ili ne. Em nije njihov problem, em nije ništa novo. Ništa što već nisu vidjeli tristo tisuća puta.

Ali najvažnije od svega – ne obraćaju pažnju na takve banalne stvari jer znaju da takav detalj ništa ne govori o intelektu, sposobnostima ili svjetonazoru osobe. Ljudi ima svakakvih pa tako ima i svakakvih tetovaža. I nikada nisam osjećala veću slobodu nego kada prošetam istetovirana i – nitko ni ne pogleda u mom smjeru.

Život u Njemačkoj posložio mi je kockice u glavi i prvi puta u životu napokon imam osjećaj da mi baka nije bila u pravu. Ne fali meni daska u glavi. Samo moje daske nisu odgovarale daskama na Balkanu, to je sve.

Maja Marić


Maja Marić

Kraljevna na zrnu graška dugo je bila moja najdraža bajka iako nisam znala točno reći zašto. Uz Snježnu kraljicu i Sretnog princa nekako je uvijek dirala tu neku žicu duboko u meni. Divna krasna mila pametna kraljevna kojoj jednostavno UVIJEK nešto smeta! Nešto poput graška. Maleno i nebitno, reći će neki. Ali ne i kraljevna! A takva sam i sama – krunu sam zagubila negdje putem, ali ostao je taj vječni osjećaj iritacije. Iz tuđe perspektive tako sam vječno bila razmažena, čudna, ufurana cura koja pati od sindroma Marije Antoanete! Ja se jednostavno nisam obazirala i pronašla sam ispušni ventil – pisanje. O svemu i svačemu, o radostima i tugama, o bjesovima i čarolijama, o najmračnijim sferama. O majčinstvu i tetovažama, o glazbi i gastarbajterima. O smislu postojanja i ljubavi prema kavi. Osim ovog divnog portala, pronaći ćete me i na #misusovo blogu. A ja ću i dalje pisati uvijek i svugdje, baš u inat grašku! A ostali… pa – neka jedu kolače!

Comments

komentari

Protected by Copyscape