Povedi mi ljubav…

Povedi mi ljubav u život kojemu svjedok neću biti. Kada posljednji put budeš dolazila u kuću svojega djetinjstva povedi mi ljubav na izlasku. Ostavi pred vratima snove neispunjene. Metalne. Teške.

Sjećaj se.
Sjećaj se i za mene.

Kako si kupala lutkice u lavoru s bakinim sapunom za rublje. Pomagala mi svojim slabašnim ručicama čistiti lješnjake. Kako si se samo ljutila kada ti nismo dopuštali da najnoviju haljinicu isprljaš pomažući u vrtu. Tebi je to tada bila najvažnija stvar na svijetu. Danas mi je drago da si napravila po svome i još onako malena zasukala rukave.

Umjesto mene se sjećaj kako si vikala po kući i kako si mi trčala u zagrljaj tužiti brata jer te povukao za kosu. I molim te sjećaj se kako nisi voljela popodnevno spavanje, ali ja bih te svejedno uzela kraj sebe. Nisam popuštala. Naposljetku, umor bi te savladao i utonula bi u san.

Draga moja, ljubavi moja… kada posljednji put budeš odlazila iz kuće svojega djetinjstva – povedi mi ljubav za ruku. Vjeruj mi. Meni na kraju. Ne ispuštaj ju. Ni za kakve vrhove od zlata. Ni za kakve papirnate snopove.

I one priče za koje ti se čini da sam ti ih ispričala bezbroj puta… sakupi ih na jedno mjesto. Ako ti nikada prije nisu bile važne, sada je doba kada postaju. Kucne tako čas kada ono što bi nebitno postane bitno, a ono što bi bitno pod nebitno se svrsta.

Ispričaj te priče onima koji dolaze. O trenutku kada sam saznala da nam stižeš, kao i o onome kada si već trčkarala po dvorištu i hrlila svakom živom biću u ruke. Ispričaj im kao što sam ja običavala pričati tebi. Neka znaju da te prati ljubav jača od svih zemaljskih nedaća. Ona odozgo.

Svejedno, malena moja, spusti pogled. Ne stremi nebu.
Ono što je duši dohvatljivo i što vrijedi – tu je.
Čvrsto je na zemlji.

Ili u srcu ili pred očima. No tu je. Nadohvat duše.

Pusti sada snove koje nismo stigli odsanjati. Kasno je. Umorila sam se.
Ne bi htjela, ali moram te zamoliti da me pustiš.

I da vrijeme prebrzo prohuja pa kao posljedicu ostavi previše mjesta boli i da nema ništa, ama baš ništa, lijepo u odlasku to se mogu složiti. No ipak, ne možemo se pretvarati da nije vrijedilo, da nije punilo dušu, da nije svako malo spuštalo srce u pete. A kada se, drago moje dijete, osjećajmo više živi nego za tih momenata?

Sve te dotiče, zlato moje, sve.
No bolje da je tako.

~ Naposljetku, nije čovjek rođen da nauči biti stijena, već da ih takve, kamene i trome, sve redom slama i ruši. ~

S ljubavlju…

potpisuje N.B.


Amazonke.com

Mi smo redakcija APortala a vi čitate članak s našom preporukom 🙂

Comments

komentari

Protected by Copyscape