Rođena u znaku lava..

U nekom sam trenutku poželjela objasniti sebe – sebi. I zašto sam često bila mrzovoljna i zašto sam uvijek ponavljala iste greške? I zašto sam započinjala priče i stvari a nikad ih završavala i zbog čega me nitko na planeti nije mogao ukrotiti?

Rodila sam se vrućeg ljeta davne 1985-e nakon što su doktori odlučili da je krajnje vrijeme da moju mamu podvrgnu carskom rezu. Odabrala sam da mi rođendan bude na Veliku Gospu jer nisam željela da mi daju ime Ana, Manuela  ili Emanuela (imena koja su bila u optjecaju) i tako sam ispala Marija. Sviđa mi se. Od prvog dana sam pokazala stav!

Uz isprike svima Anama i Manuelama i ovim trećim. Imena su lijepa, ali meni ne stoje. Ja sam neki svoj svijet.

Uz to što sam se rodila u žiži ljeta, goropadno si sama odabrala ime, još se ispostavilo da sam po horoskopu lav. Ljudima oko mene moje je odrastanje zbog toga bilo vrlo zanimljivo. I nimalo dosadno.

Shvatila sam u nekom trenutku da biti lavica znači biti najglasnija i najprgavija, da u paketu s tim dolazi ekstremna ljubav prema mačkama (kojih sam uvijek imala po tri komada, da mi se motaju oko nogu i spavaju sa mnom u krevetu) i ogromna doza empatije, ali vrlo kratak fitilj. Alergija na nepravdu i tjeranje vode na svoj mlin u meni su uvijek budili poriv da nekoga mlatnem makar metlom.

Kratki fitilj je pokazivao sklonost donošenju ishitrenih odluka  ali i inat tamo gdje bi drugi odustajali. Zbog toga sam išla uvijek dalje, mogla više i bolje od svojih vršnjaka.

Značilo je to i mnogo samovanja. Mnogo ljeta provedenih uz knjigu ispod trešnje. I mnogo zima bez volje da povirim nos kroz prozor i odem s curama na kavu. Ponekad ekstremno društvena i vrckava, često bi se pretvarala u vuka samotnjaka. Shvatila sam da moj karakter ima dvije krajnosti. Moja duša svoje lice i naličje.

I nije postajalo lakše mojoj okolini dok sam odrastala. Kad sam probavila svoj pubertet, ponosno bez cigareta, alkohola i droge, jer sam čvrsto odlučila da ja to neću (a lavić kad si zacrta onda je to tako i nikako drugačije), stigle su nove boljke mojim najmilijima. Odlučila sam se baviti glazbom.

I kumili su i molili su i objašnjavali, ali ja sam samo htjela pisati pjesme i pjevati i zapravo mi je išlo jako dobro. I taman kad su se svi pomirili s tim da sam trajno izgubljena među notama, objesila sam mikrofon o stalak i rekla, neću više. Pronašla posao u struci i otišla raditi.

S jedne strane im je laknulo, s druge su mislili da sam sad totalno skrenula. Nisu znali da biti lavić znači shvatiti kad je trenutak za promjene.

Ljudi s kojima sam radila na svojim pjesmama ostali su bez teksta. Pobuna im nije puno koristila, niti uvjeravanje da rasipam svoj talent i trebam se brzo vratiti tamo od kud sam nerazumno pobjegla. Ali nisu shvaćali, da biti lavica znači biti nepredvidiva, ponekad okrutna i dovoljno snažna za napraviti bilo kakav rez, ma koliko on bio bolan. I tako je mikrofon ostao na stalku, a glazba postala nešto što volim ali se s time samo poigram kad mi dođe.

U međuvremenu sam se nekoliko puta zaljubila i odljubila. Otkrila čari sexa i kontracepcije, pa i kako to izgleda kad se zaručiš ali nikad ne udaš. I to je shvatila sam bilo dio moje genetike. Neki dio onog genetskog koda, koji se nije mogao ukrotiti, obuzdati a ni smiriti. Iako podosta pitoma kad volim, ipak se nisam mogla do kraja usidriti, dati se do kraja nekome i okrenuti neko drugačije poglavlje u svom životu. Radije sam izabrala ponovno biti sama.

Negdje putem javila se opet ona strana mene koja voli nemoguće, pa sam pokrenula svoj posao. Tu su se svi oko mene uhvatili za glavu i jednostavno digli ruke od mene. Što nisam mogla raditi kao normalno ljudsko biće negdje u dućanu ili na kiosku ili kao komercijalist? Što sam baš morala opet ići nešto eksperimentirati?

Zar ništa nisam naučila nakon glazbe?

Nisu shvatili da su meni promjene bile potrebne kao zrak. Oduvijek sam se gnušala ustajalog, jednoličnog života. Mogla sam biti na jednom mjestu, ali ne u istoj dimenziji. Mogla sam imati 365 jednakih dana i svaki dan ručati juhu od povrća i miješanu salatu, ali nisam mogla raditi iste stvari. Meni su bile potrebne moje ludosti, moji demoni i moje promjene raspoloženja. Nepoznati ljudi, drugačiji mentaliteti i učenje stvari od kojih mnogi u startu odustanu.

Prgava i uporna… ovdje sam tek otkrila koliko moja narav može biti i blagoslov i pokora. Kako mojoj okolini tako i meni samoj. Dobrodušna kakva jesam, svakome bih otvorila srce i dala prostor da se u njemu ugnijezdi, a kasnije bih sama lizala rane kao napušteno pseto, kad bi od mog srca napravili streljanu.

I onda sam shvatila, ako već mogu voljeti ekstremno jako, toliko da dođem do krajnjih granica sebe i pustim da me to pojede živu, onda mogu i birati koga ću voljeti.

To su bili trenuci kad sam pobacala naglo masu ljudi iz svog života. Zalupila im vrata pred nosom i stavila na njih natpis – Odjebi.

Osobito onima koji su mi imalo slični, koji imaju teške i goropadne karaktere, koji vole toliko da ubiju svojom ljubavlju, dok ne shvate da to nije ljubav. Osobito lavovima. Ne znam da li bih mogla voljeti lava? Onako kako volim druge ljude? Iskrenom, nesvadljivom ljubavlju punom kompromisa i osmijeha.

Kada bih to naučila, onda bih zaista ukrotila sebe. Jer u lavovima ne znam voljeti, sve ono što mi u mom karakteru smeta.

I glasnost i prgavost i kratki fitilj. Smeta mi ta doza lavljeg egoizma i velika zlatna griva kojom mašemo ponosno i često se toliko zanesemo, pa nas sruši. Ne znam to.

Lavovima ne znam opraštati. Koliko god da smo isti. Ne znam ih progutati, probaviti ni raščlaniti na proste faktore. To bi značilo da sam dovršila posao sa samom sobom i da sad sve znam. A zapravo – nemam blagog pojma.

Ima ih donekle… lavova koje toleriram i s kojima se smijem. Ima ih, jer njih je teško zaobići. Oni su poput sunca u centru svemira, oko kojeg se svi vrtimo i želimo dozu energije, topline i sjaja. Ali im ne prilazim pre blizu, jer znam da ću se opeći. To goruće sunce te spali, ako ga pustiš preblizu.

Kako znam? I ja sam jedno takvo sunce. I mnoge sam spalila. Možda ne namjerno, ali jesam. I još dan danas nose svoje ožiljke kao trofeje, kao spoznaju da su me preživjeli.

A ja još uvijek učim, preživjeti sebe samu.

Marija Klasiček

 

Comments

komentari

Novo s Bibliomanije...