Sportska dilema….

Za vrijeme prošlog Svjetskog prvenstva u fudbalu dobio sam nove komšije. Fini ljudi. Po cijeli dan su nešto radili po stanu, kuckali, udarali, bušili, a navečer bi ih slušao šta pričaju. Nije da sam želio, zidovi u zgradi su bili veoma tanki, izolacija nula bodova. Odem jesti, čujem ih. Odem u kupatilo, čujem ih. Odem spavati, tu su mi iznad glave. Skoro sa mnom u krevetu. Bilo mi je zanimljivije nego da pratim telenovelu. Imao sam je u zgradi pored.

Sad se vraćamo na ono gore spomenuto Svjetsko prvenstvo. Jednom prilikom je on spomenuo neko gledanje utakmice s rajom, što je otvorilo sama vrata Pakla. Veoma napeta epizoda, moram priznati. Elem, na kraju je on pogledao tu utakmicu s rajom, ali po koju cijenu?

Ali znate šta? Koliko sam živio pored njih nijednom nisam čuo zvuke vođenja ljubavi ili hardcore hopa cupa, onog koje odvaja meso od kosti. Nisam ih čuo ni da jedno drugom kažu neku lijepu riječ, ali hajde. Ko sam ja da sudim? Ne zabadam nos gdje mi nije mjesto. I ovo sam bio prinuđen slušati jer nisam imao kud. Jesam li spomenuo da su bili fini ljudi?

Situacija broj dva. Odem u grad i gotovo gdje god odeš, veliki ekrani i na svima se vrti neki sportski događaj. Ali apsolutno na svim. Uđeš da popiješ piće, opustiš se, možda malo drmneš guzom (ne ja, oni koji mrdaju. Ja samo bacam udove u dalj), baciš neku šuplju i tako, ali ne možeš. Imaš osjećaj da si u kladionici. Samo gledaš kad će ti konobar donijeti dnevnu ponudu, listić i olovku pa da počneš popunjavati.

Zašto sad ovo spominjem? Više puta sam gledao parove koji izađu, obično su tu dva ili više parova, i onda muškarci sjede i gledaju utakmicu, a žene, sređene, od glave do pete, sjede i pričaju međusobno. Koja je fora u tome?

Halo, momci. Sjede sređene djevojke do vas i vi gledate utakmicu dok one gledaju uokolo i onda se pitate zašto su otišle? Jer postoje tipovi kojima je djevojka ipak draža od utakmice. Koji će njoj posvetiti više pažnje negoli utakmici. Izašli ste. U grad. Subota večer. I vi gledate utakmicu. Odmaknite se, jer djevojkama treba pažnja.

E sad, sad će se vjerovatno naći oni zli jezici koji će reći: „Otkud ti znaš šta su oni radili prije nego su izašli?“ Ništa, vjerujte mi. Vidi se to. Nema strasti između njih, nema bliskosti. Nema pogleda punih vatre, usputnih dodira. Nema ništa. Samo navika. Vjerovatno je i seks takav. Rutinski.

Vidi se to po odnosu dvoje ljudi. Po njegovoj ruci na dnu njenih leđa, poljupcu u rame. Bezobraznom šapatu na uho, da niko ne čuje. Skrivenom grickanje uha. Njenom kikotu. Blagom crvenilu u licu. Trljanju bedara. Osjeti se u zraku.

Ovdje je bila samo jedna ravna linija koja bi povremeno odskočila u skladu sa dešavanjem na terenu. Gol, nije gol. Aut, nije aut. Sudija svira kraj. Oni konačno primjećuju da su s njima izašle i lijepe dame. Poželjne. Željne. Tu ni produžeci ne pomažu.

Pazite, i ja sam testosteronska životinja pogonjena adrenalinom. Nije da sam imun na sport. Nisam ni neki zaluđenik, barem ne za ovim standardnim sportovima, ali ako sam izašao sa ženom, izašao sam sa ženom. Ne treba mi utakmica.

Kakve sad veze imaju sport, moje nekadašnje komšije i ovi parovi koji subotom uvečer gledaju/ne gledaju utakmice po kafićima?

Da je moj nekadašnji komšija posvetio ženi pažnje onoliko koliko je posvetio organizovanju gledanja utakmice s rajom, ne bi ona riječi progovorila. Mogao se malo zagrijati s njom, odigrati prvo poluvrijeme, u poluvremenu otići na zajedničko tuširanje, pa lagano zaploviti u drugo poluvrijeme. Među posteljinom. Na radnom stolu. Na podu kuhinje koju renoviraju, među kantama farbe. U kupatilu. Nebitno.

Mogli su i ovi tipovi svoje drage ostaviti kući, pa izaći sami. Pogledati tu utakmicu pa otići s dragom. Ili još bolje, izaći sa voljenim ženama i ne gledati utakmicu. Subota je. Vrijeme za opuštanje. Posvetiti se njima, međusobnom razgovoru. Skrivenim dodirima. Bezobraznim šapatima. Pripremati teren za utakmicu koja će se odigrati kući.

Najgora je opcija kada žena počne da „voli“ sport zbog svog dragog koji ne propušta nijednu utakmicu, nijednu trku, nijedan sportski događaj, pa i ona postane vjerni pratitelj jer ne pomaže ni da gola hoda ispred njega. Njegove oči su prikovane za ekran, a na prizor njenog golog tijela ispred TV-a, samo odmahne rukom i kaže: „Skloni se. Smetaš.“

Dobije i ona svojih pet minuta. Možda. Nekad poslije, kad umorna i bezvoljna legne u krevet. Zaboravljena. A onda dođe on i zavali se pored nje i upre kao sivonja. Jadno, ako mene pitate. Nije žena televizor da je šaltaš kako tebi odgovara.

Ja? Mogu izaći s rajom i pogledati utakmicu. Nema problema. Ali ako imam mogućnost izbora, da biram između gledanja gomile preplaćenih muškaraca koji se gurkaju i trče za loptom ili dobrog starog hopa cupa sa dragom? Šta da kažem? Kad se dijelila zainteresovanost za sport, ja sam pobjegao s časa.

Mirnes Alispahić


Mirnes Alispahić

Mirnes je običan tip koji želi da bude pisac jednog dana kad poraste. U međuvremenu se trudi i vježba, a to možete pročitati na ovom sjajnom  portalu. Napiše ponekad i nešto u svojoj kolumni. Pravi se pametan. I  ima bijelog zeku crvenih očiju. I ovo je napisao u trećem licu. Ko još  piše o sebi u trećem licu? Ne budite stidni i pošaljite mail sa sugestijama, kritikama, prijetnjama. 21. je stoljeće. Gay stop. Nemoralne ponude stop. Hvala na čitanju i do sljedećeg čitanja budite mi pozdravljeni gdje god da ste.

P.S. Jesam li spomenuo da imam uvrnut  smisao za humor?

Comments

komentari

Protected by Copyscape