Sisi – nesretna carica

Elizabeta Austrijska, punog imena Elizabeta Amalija Eugenija, najpoznatija pod nadimkom Sisi, bila je austrijska kraljica, ali i ugarska i hrvatska kraljica. Bila je pojam ženske ljepote, gracioznosti, ali i tragičnog života. Cijeli svoj vijek smatrala je da živi u zlatnom kavezu te je melankolično dočekala i svoj tragični kraj – atentat u svojoj 60. godini života.

S ovom iznimnom osobom susrela sam se još u djetinjstvu. Kao začarana gledala sam poznatu trilogiju Ernsta Marischke u kojem Sisi utjelovljuje Romy Schneider – valjda jedina žena koja je carici parirala ljepotom i gracioznošću. Sisi je za mene dugo godina bila mitsko biće, baš poput onog u filmu, gdje smo kroz ružičaste naočale saznali da život nikome nije savršen, ali uz ljubav kakvom car obasipa Sisi, i ljepotu, koju carica posjeduje, sve nedaće svijeta bit će kao rukom odnešene. Doduše, dojam je ostao takav jer su filmovi prvenstveno zamišljeni kao tetralogija, ali posljednji, najmračniji, nije nikada snimljen jer je Romy odbila ponovno glumiti u njemu.

Kako sam odrastala, odrastale su i moje predodžbe, ali i strast za upoznavanjem svih tih povijesnih ličnosti koje su me opsjedale. Jedva sam dočekala skinuti te ružičaste naočale i, baš poput Marija Antoanete, poput Anne Bolyn, upoznati pravu Sisi. I vrlo sam se iznenadila. Vrlo!

Sisi je rođena na Badnje veče 1837. kao Elizabeta Bavarska, kći kćer vojvode Maksimilijana Josipa Bavarskog i princeze Ludovike Bavarske; kao unuka Maksimilijana I. Josipa Bavarskog te sestra Marije Sofije Bavarske. Odrasla je u obiteljskom dvorcu Possenhofen okružena svojom mnogobrojnom i nekonvencionalnom obitelji jer je bilo poznato da njeni roditelji nisu bili impresionirani dvorskim načinom života. Bila je, ono što bismo danas nazvali, slobodna duha. Uživala je u jahanju, dugim šetnjama i bila je daleko od uzornog učenika. Uz oca je bila fascinirana cirkusom, voljela kontemplirati o raznim stvarima s alternativnih stajališta i bila izrazito stidljiva pred nepoznatim ljudima. Ali je bila svojeglava i navikla dobiti stvari na način na koji si je sama zamislila.

Romy Schneider u ulozi Sisi 1955.godine

Sve se promijenilo kada je, kao majčina pratnja, otišla stariju sestru Helenu zaručiti za mladog cara Franju Josipa. Brak je bio ugovoren između Sisine majke Ludovike i njene sestre i careve majke Sofije. No svi planovi su pali u vodu kada je Franjo Josip upoznao Sisi i već sutra se zaručio petnaestogodišnjom ljepoticom. Iako otpjevano kao kraljevski brak iz ljubavi, činjenica je da tu prestaje svaka usporedba Sisinog života s poznatim filmom. Nikada se nije uklopila u dvor, vječno je smatrala da su njihova pravila suvišna i bespotrebna, stidljivost i manjak obrazovanja (ili barem razine koju je zahtijevala pozicija na takvoj visini) nisu pomogli ionako mučnoj situaciji. Od početka, Sisi je imala velikih problema s vlastitom tetkom i svekrvom Sofijom, a odnos se samo pogoršao nakon što je Sofija prisilno preuzela brigu o prvih troje djece. Sisina neprilagođenost izražavala se i opsesivnom brigom oko fizičkog izgleda, konstantnim bježanjem iz Beča (pod krinkom ‘liječenja’ i ‘oporavaka’), njegovanjem veza sa protivnicima Habsburgške monarhije te zapostavljanjem vlastite djece. Na sve to naslagao se i uobičajen broj obiteljskih tragedija, tako tipičnih za europske kraljevske obitelji.

Naime, Sisina prva kćer, Sofija, umrla je sa samo dvije godine. Prijestolonasljednik Rudolf izazvao je skandal počinivši umorstvo/samoubojstvo sa svojom ljubavnicom Marijom Večerom, a i sama Sisi umrla je od ruke gotovo slučajnog atentatora.

Izvor: Wikipedija

Sve su to poznate crtice iz života velike carice, vječno obojene tugom i nesrećom. Ali dublji uvid u život Elizabete Austrijske daje sliku s kojom se teško pomiriti. Činjenica je da dobra, divna, lijepa Sisi naprosto nije bila baš najbolja osoba. I sve nesreće koje su joj se sručile na glavu vrlo često su imale izravne veze s njenim vlastitim postupcima i stajalištima. Naime, Sisi nikada nije pristala živjeti po pravilima bečkog dvora. Iako nam to u današnje vrijeme zvuči romantično i gotovo emancipirajuće, prava istina je da se Sisi jednostavno ponašala kao razmaženo dijete. Nije prihvaćala obaveze koje je njena pozicija donosila sa sobom, nije imala poštovanje prema ljudima oko sebe i svima je otežavala situaciju. Iz vrlo jednostavnog razloga – ona jednostavno nije htjela drugačije. Poznata je melankolična poezija koju je pisala u kojoj se vječno opisivala zarobljenom u zlatnim okovima iako nikada nije pokušala promijeniti vlastitu poziciju. Politički nije učinila gotovo ništa osim u slučajevima u kojima je sama našla agendu – tako se, recimo, žestoko izborila za Ugarski pristup dualnoj monarhiji samo zato jer joj se sviđao boravak u Mađarskoj.

Baš taj put na sklapanje sporazuma smatra se i kobnim za život njene najstarije kćeri – obje djevojčice bile su boležljive i preporuka dvorskih liječnika bila je da djeca ne smiju na put. Sisi je odlučila da ako djeca ne idu, ne ide niti ona – a ako nije išla Sisi, nije imalo svrhe da ide itko jer su Mađari zahtijevali prisutnost svoje saveznice. Putovanje je naškodilo djeci i starija djevojčica se nikada nije oporavila već je podlegla bolesti. Neki povijesni izvori tvrde da Franjo Josip više nikada nije gledao caricu jednakim očima jer je bilo očigledno da je i ovaj puta, kao i svaki put do tada, stavila svoje prohtjeve ispred potreba vlastite djece. Sama Sisi bila je iskrena kada je rekla da je istina da je Sofija udaljila djecu od nje, ali da mora priznati da ni ona nije previše išla ‘na gornji kat’ kako bi to promijenila. Tek se izborila za svoje četvrto dijete, princezu Mariju Valeriju, koju je odlučila imati kasnije, te ju odgajati kao ‘svoje’ i mađarsko dijete. Tako je princeza rođena u Budimpešti, odgajana na mađarskom i bila neprestano na dohvat ruke svojoj majci – do granice da ju je to gušilo.

Sisi je razvila kult vlastite ličnosti još za života. Mnogi su se divili njenoj ljepoti te su hvale u kombinaciji sa introvertnim karakterom carice doveli do razvoja izrazite taštine. Tako je poznato da nije htjela pozirati niti za jedan službeni portret nakon što je navršila tridesetu, a vjeruje se da je bolovala i od anoreksije. Imala je izrazito uzak struk, a uz jahanje i gimnastiku bila je opsjednuta i vježbanjem. Svoju kosu, dugu do koljena, sluškinje su češljale svaki dan dva sata, a sama carica je spavala s oblozima od octa (za uži struk), maskama od svježe teletine, natapala se u kupkama od maslinova ulja i jednom svaka dva tjedna držala kosu u maskama od jaja i konjaka. Bila je lijepa i nije dozvolila da se to promijeni s godinama.

I to je gotovo jedino što je ostalo od carice Sisi. Ako prošetate Bečom, vidjet ćete kako izgleda brand Sisi, austrijska carica. Njen najpoznatiji portret izložen je svugdje i prodaje sve. Gledajući unatrag, gotovo je sigurno da bi Sisi odobravala takav razvoj situacije – njena tuga prihvaćena je kao opća istina. Najtužnija carica, najljepša od svih. Ono što ljudi ne žele vidjeti je da je većina njene tuge bila izazvana samo i isključivo njenim neprihvaćanjem društvenih normi. Najbolje se vidi koliko se borila protiv svega konvencionalnog kada znate da je u to vrijeme pušila (dok je Franjo Josip bio poznat po tome što je bio izraziti trezvenjak) i imala istetovirano sidro na ramenu. Sisi nije odlazila na putovanja kako bi se liječila od teške svakodnevice, ona je bježala iz Beča jer nije prihvaćala da odgovornost i obaveze. Njen život nije bio niz nesretnih okolnosti jer većina toga događala se u njenoj glavi i ona je imala moć to promijeniti. Ali nije. Sama je živjela u nekakvoj romantičnoj verziji sebe same i žurila iz jedne opsesije u drugu. Tako imamo majku koja je razderana boli zbog gubitka djece – za koju se ne bori. I ženu opsjednutu fizičkim izgledom i kultom vlastite ljepote – koja bježi od oka javnosti. Austrijsku caricu koja je marila za sve zemlje osim Austrije same. I za sve ljude osim svoje obitelji, čini se. Jer nikada nije razmišljala o teretu koji prebacuje na njih.

Izvor: Wikipedija

Poznata je stvar da je Franjo Josip imao ‘privatni’ portret carice nasuprot svog radnog stola, a govori se da ju je uistinu volio cijelog života i čekao da se vrati. Elizabeta Austrijska, Sisi, nije imala takve namjere, a nije gajila ni iste emocije. Po svemu sudeći, mit se ispleo oko jedne problematične teške žene koja je, sasvim slučajno, bila izabrana na mjesto povijesno relevantne osobe. I nije učinila gotovo ništa kako bi nešto vratila tom svijetu koji joj je dao sve. Jer, znate, lako je kukati o zlatnom kavezu kada kavez uistinu je od zlata i, štoviše, imate ih nekoliko po cijeloj Europi. Tragične figure u ovoj bajci za mene bi ipak bila djeca voljene, divne, prekrasne, slavljene Sisi. I Franjo Josip. Čovjek kojeg je bura izudarala sa svih strana, usudila bih se reći.

Iako su sve moje iluzije o Elizabeti Austrijskoj davno srušene, i dalje mi je izrazito draga. Iako puna mana i tako daleko od ružičastog prikaza Romy Schneider, svejedno ostavlja dojam žene koja je živjela po svojim pravilima. Čak iako su bila kriva.

Epizoda samog atentata na caricu, niz je apsurda koji samo potvrđuje sve ono što Elizabeta i je bila. Naime, 1898. nalazila se inkognito u Ženevi, u Švicarskoj, i dok je šetala sa svojom dvorskom damom, pristupio im je talijanski anarhist, 25-godišnji Luigi Lucheni i zario carici tanku oštru turpijicu ravno u srce. Carica je nastavila hodati do broda i tek tada se srušila – naime, njeni poznati korzeti bili su toliko stegnuti da nitko nije niti uočio ozljedu. Dok je otkriveno što se dogodilo, bilo je prekasno. Drugi apsurd vezan uz tragediju je taj da je carica bila politički apsolutno nerelevantna i nije niti mila meta atentata. Ali kada je mladi Luigi shvatio da ne može priči zadanoj meti, odlučio je iskoristiti priliku.

Na kraju balade vam mogu reći samo jednu stvar – Elizabeta Austrijska i dalje je osoba koja zaokuplja pažnju javnosti, baš kao i prije 150 godina. Zahvaljujući tome, postoji pregršt štiva koje možete potražiti kako biste saznali još više. Ali ako želite još malo živjeti u bajkama, slobodno još koji put pogledajte Romy Schneider i dozvolite si koji trenutak s ružičastim naočalama na nosu. A meni će Sisi i dalje ostati draga – kao predivno utjelovljenje sna svake djevojčice u eteričnoj Romy, ali i kao utjelovljenje žene koja se nije znala izboriti sa svojim demonima, tako sličnoj svakoj od nas u najmračnijim kutcima svijesti.

Iako je teško ne primijetiti sve poveznice između Sisi i moje voljene Marija Antoanete, ali i suvremene princeze Dijane. Ipak, negdje sam pročitala kako prava usporedba bježi oku prosječnog čitatelja – ali Sisi bi bila ono što je danas Marilyn Monroe. Kompleksna i teška žena čiji je život bio prepun uspona i padova, a koja je, sada, nakon smrti, svedena na par simpatičnih citata i bezbroj lijepih slika.

Maja Marić

Komentari

Amazonke.com

Mi smo redakcija APortala a vi čitate članak s našom preporukom :)

You May Also Like

Bol, Lisa Gardner,bibliomanija, Ana Čaić Blažević, APortal,majka, dijete