Zaboravljeni među nama…

21.st. vrijeme modernizacije i tehnološke evolucije. Sve ono što nam se (ne tako davnih dana) činilo nedostižnim i dalekim-danas postoji, danas se koristi. Pričamo na uređaje veličine komarca, šaljemo virtualne poljupce miljama daleko, globalno smo ujedinjeni u borbi protiv gladi i siromaštva-samo jednim klikom like-a iz udobnosti vlastitog doma. Znamo sve. Vidimo sve. Ili se barem tako uvjeravamo.

Uistinu živimo u vremenu čudesnih naprava i sprava. Zastrašujuća je ta brzina napretka, zar ne? Postajemo zastarjela generacija s tri, četiri banke, jer eto tako nismo imali mobitele, tablete i ostala new age govanca dok smo odrastali (krvavih očiju od pijeska koji nam je susjedova mala bacila u oči, a ne od pretjeranog zurenja u te aparate).

U vrijeme mojeg djetinjstva djeca su bila djeca, a ne maleni robotizirani trolovi koji se ne znaju igrati sami s bebama, autićima, loptama. U moje vrijeme, ni rat nas nije omeo da se igramo skrivača po užeglom asfaltu ispred Robne kuće, jer bili smo „hrabri“. Čuvali smo jedni druge i pazili na prve signale potencijalne uzbune koja bi se svako malo mogla oglasiti. Roditelji su i bez mobitela i tih new age govanaca znali točno svake sekunde gdje se nalazimo. Imali su povjerenje u stariju djecu koja su nas male čuvala. Učili su nas kako brinuti jedni za druge. Trudili su se od nas napraviti odgovorne ljude, koji će danas sutra odgajati svoju djecu po istom tom modelu.

I gdje je onda svijet zaglibio? U kojoj kolotečini je zaglavio? Iskreno, ni sama ne znam. Od toliko priča u tipu „u moje vrijeme“ danas smo trebali biti osvješteniji, pametniji, sigurniji u vlastitom gradu, u okviru vlastite države i na bilo kojem mjestu u svijetu. Ali, nažalost tehnologija i moderni svijet ne čekaju na nas i našu vlastitu evoluciju. Po mnogima je čovjek pao na najniže grane svojeg postojanja bez obzira na svu tehnologiju i sav napredak svijeta, dok po meni čovjek nije napravio nikakav odmak od primitivnog šnjofkanja riti i neartikuliranog graktanja. Tehnologija nam je omogućila uvid u sva sranja koja se oko nas svakodnevno događaju jednim klikom miša. Sva ta sranja postojala su i prije, samo nama nisu bila dostupna u toj mjeri, u toj količini, na dnevnoj bazi. Danas svijet nosimo na dlanu u jednom uređaju veličine komarca i mislimo si „kuda ide ovaj svijet?“. Svijet ostaje tu gdje je, a mi smo svi otišli u Vražju mater, tj nismo se ni odmakli od nje, odmakli smo se jedni od drugih. Odmakli smo se od humanosti i pravog života, pod izgovorom modernizacije. Odmakli smo se od onoga što su nas učili naši stari „brinite jedni o drugima“.

I brinemo, ali preko ekrana iz vlastite udobnosti doma. Dižimo revolucije, pljujemo vladu, tjeramo hajku na majku koja je dijete ostavila pred vratima samostana. Glasno urlamo kucanjem na tipkovnicu, jer mi marimo. Mi brinemo. Mi smo nova generacija humanista. Ma, mi smo obična smrdjiva govna, koja se ostavljene djece sjete samo onda kada nas moderni svijet obavijesti o nekoj tragediji. Koliko nas se uistinu sjeti djece po domovima? Koliko djece je ostavljeno, izuzeto iz obitelji, smješteno u ustanovu, a da se o njima se ne piše? Oni su samo broj, jer eto imali su sreću-majka ih nije udavila i bacila u more, pa se okolina nije upoznala s njihovom pričom. Koliko zaboravljenih tragedija? Koliko ljudi među nama ima vlastitu priču o odrastanju u ustanovama, povlačenju po udomiteljskim obiteljima i strahu o vlastitoj egzistenciji, jer nemaju nikoga svoga? I previše, vjerujte mi. I previše.

Najteže pitanje koje mi je postavljeno u životu bilo je pitanje djevojčice od svojih osam godina „Teta Iva imaš li ti djece?“. Inače mi mame volimo takva pitanja, jer onda se hvalimo na sva usta svojim pomlatkom. Glumimo hrabre lavice i uljepšavamo sebe kroz naš najveći uspjeh u životu-našu djecu. Ali, kada ga postavi dijete koje nema ni mamu, ni tatu, ni nikoga svoga mi jednostavno zanijemimo. Jer, što reći djetetu koje nije upoznalo svoju majku? Kako odgovoriti na takvo pitanje? Po meni jednostavno, trebamo reći istinu i samo istinu, ta su se djeca nažalost nauživala i previše laži u svom životu. Samo treba znati odrediti granicu. Ja sam je postavila kratkim i pomalo hladnim odgovorom „imam kćer“, jer su nas upozorili „ne vežite se emotivno za djecu, ona su dovoljno propatila i bez vas. Pazite na povratne informacije koje im dajete pogotovo iz vašeg privatnog života.“-i onda se dogodi djevojčica od svojih osam godina i njezino pitanje „Teta Iva imaš li ti djece?“. Ni kamen ne bi ostao hladan i čvrst, pod takvim pritiskom i takvom potragom za ljubavi, ali granica mora postojati-pogotovo ako kroz njihov život samo prolazimo. Mi nastavljamo dalje, a ta djeca su opet ostavljena, zaboravljena u šarenim domovima bez mame i tate. I ja sam nastavila dalje sa svojim životom, bez obzira na pitanje djevojčice predivnih plavih očiju koja traži ljubav i danas okružena zidovima ustanove.

Zašto nam je potrebna djevojčica u žutoj haljini na tufnice da bi se osvijestili? Zašto se  tek onda  zamislimo i krenemo u modernu revoluciju putem tipkovnice? Majku razapinjemo, curicu usvajamo, nudimo rješenje jednim jebenim klikom miša do neke sljedeće priče, do neke sljedeće tragedije (koja se hvala Bogu nije dogodila nama). Do zaborava na jednu malu koju je netko ostavio pred vratima samostana ne primjećujući kako smo modernim životom i sami postali ostavljena djeca između tehnoloških dostignuća i pomanjkanja ljudskosti.

Zato sljedećeg puta kada pročitate takvu priču zamislite se nad samim sobom i pitajte koliko je takve ostavljene djece među nama čije se priče ne provlače kroz medije? Koliko puta smo spakirali ono što nam ne treba za potrebite? Koliko poznajemo ljude koji žive vrata do nas, a ne znamo im ni ime? Svijet je prepun tužnih priča i nije mu potrebno mejnstrim trolanje, a najmanje revolucije koje tako gordo zvuče. Dignite guzice i svratite do najbližeg doma, udruge, ustanove za potrebite i budite od koristi. Učite svoju djecu humanosti vlastitim primjerom dajući im sve od sebe, a ne kroz materijalne stvari, jer možda, kažem možda, svijet postane ljepše mjesto bez ovakvih priča. Urlanjem na kompjuter ne postižemo ništa osim trenutne galame koja odjekuje kratko i ne ostavlja traga nigdje. Barem ne tamo gdje je to potrebno-među svim onima koji su zaboravljeni među nama, a ima ih sve više.

                                                                                              Iva Matijaško Degač

 

Comments

komentari

Novo s Bibliomanije...