Realitet s naših plaža: disfunkcionalne obitelji i vikanje

Upravo ležim na plaži i polagano tipkam ovaj tekst. Kakav težak posao, čovjek bi lako pomislio. Ležiš 50 cm od mora, slušaš lagane valove, lagano tipkaš tekst. Sve to zvuči kao opušteni godišnji odmor. Taj odmor bi zaista trebao biti odmor, gdje punimo svoje baterije i otpuštamo sav stres iz našeg tijela i duše. Događa li se i vama da vam to punjenje baterija sj**u disfunkcionalne obitelji? Evo meni se to upravo događa.

Zaista, naša obala je nešto posebno. Nije što je naša, ali stvarno je fantastična. Nije bezveze da toliko turista od svih mogućih opcija bira baš našu obalu. Super nam je to reklama. Na tim reklamama vidimo samo one idealne slike koje nas motiviraju da popeglamo kreditne kartice i rezerviramo smještaj. Ono što reklame ne prikazuju je količina strganih obitelji na koje, k’o za vraga, naletimo čim dođemo na plažu. To je valjda ona druga strana medalje. Naravno da svaka obitelj funkcionira na neki svoj poseban način. Naravno da metode odgoja nisu jednake u svim obiteljima. Naravno da je svako dijete i svaki roditelj individua. No moramo li zaista svi na plaži slušati o tome? Je li zaista tako teško ukrotiti svoje dijete na miran i pristojan način? Ne može li se dijete disciplinirati bez da mu se je*e mater? -Možda sam utopist koji još nema staža kao roditelj, ali siguran sam da postoji neki civilizirani način.

Roditelji krive djecu

Zadnjih nekoliko dana slušam i gledam primjere „odgoja“ djece od kojih mi se svaka dlaka na tijelu naježi. Gledao na to kao privatna osoba ili kao trener osobnog rasta i razvoja. Slušajući te grube riječi i primjere ponašanja, mogu jedino zaključiti da će ta jadna djeca jednog dana biti jako frustrirani ljudi, a i roditelji. Interesantno mi je kako ljudi koji su i više nego duplo stariji od mene ne shvaćaju osnovnu stvar. DIJETE NE ZANIMAJU VAŠE RIJEČI, ZANIMA GA VAŠE PONAŠANJE! Ne znam zašto je ljudima to teško za shvatiti. Probajte se sjetiti onih trenutaka kada ste i vi bili mali ljudi. Što vas je najviše mučilo kad su u pitanju roditelji? Nije li to sve imalo neke veze s njihovim riječima, odnosno činjenicom da su vam roditelji/bližnji govorili jedno, a oni se ponašali drugačije? Ako se možete sjetiti tih trenutaka, vjerojatno su vas boljeli. Kao dijete, mogli ste dobiti osjećaj da ne vrijedite dovoljno jer na vas viču ako opsujete, a nakon pet minuta ti isti nekoga stjeraju u tri pi**e materine. Kao da vas ograđuju iz svojeg kruga svakodnevnog funkcioniranja i ne dozvoljavaju vam da se ponašate kao „veliki“.

Živim u uvjerenju da niti jedan roditelj (svjesno) ne želi svojem djetetu zlo.  Ono što se nažalost događa, da zbog vlastitog neznanja, zaista nanose svojoj djeci zlo. Nanose im ga na temelju toga što ih zbunjuju. U malom umu djeteta stvaraju konflikte i ružne slike o tome „što znači bit odrastao“. Evo jednog primjera s mojeg godišnjeg odmora. Neurotična narcisoidna baka vrišti na svoje unuke jer se ne ponašaju kako si je ona zamislila. Unuci zapravo ni nisu napravili nešto posebno, nego baka jednostavno demonstrira vlastitu patologiju na onima „koje najviše voli“. Baka je pitala unučicu, odvratnim tonom, što je to napravila? (By the way, dijete se igralo igračkama i nije ih odmah, iste sekunde, pospremila). Unučica se zbog tona glasa i bakine patološke grimase na licu, blago rečeno,  smrznula. Baka je zbog nedostatka povratne informacije od unučice rekla: „Pa koji je to ku**c na podu?“…. Nakon toga se odmah ispravila i rekla: „No, što je to, JA TE LIJEPO PITAM“. Znači baka je u istoj minuti rekla „koji je to ku**c“ i onda još djetetu pojasnila da ona „lijepo pita“. Baš me zanima kako će ta baka biti ljuta jednog dana kad se i mala počne tako izražavati, kad će nešto htjeti lijepo priupitati. Onda će bit kriva škola, onda će biti krivi učitelji, bit će kriva karma i sudbine teške, svi osim nje. Draga duševno nestabilna bako, ovo dijete će zapamtiti tvoje ponašanje, a ne što ćeš joj kasnije 100 puta reći kako nije pristojno izgovarati riječ ku**c. Da ne spominjem da je ta baka pripadnica onih „zlatnih generacija“ koje pljuju po mladim ljudima. Pljuju u smislu da su mladi neodgojeni, da se ne znaju ponašati, da ne bude ništa od njih. Pa eto, možemo odmah postaviti jedno dobro pitanje. Tko je te mlade odgojio?

Uz sve dužno poštovanje, mladi se nisu odgojili sami.

Nakon što se sva unučad panično razbježala od svoje bake, ona je imala potrebu svojem mužu iznesti svoju frustraciju. „Ti klinci danas nisu normalni, oni se ponašaju kao da su divlji… Pa njih nitko to nije učio. To je sigurno od ovih crtića koje gledaju.“ Prvo i prvo bako, jedina nenormalna osoba u cijeloj priči si ti. Drugo, konstatacija da su ti unučad neodgojena je odraz tvojih sposobnosti, a ne pokvarenosti te djece. Treće, prebacivanje odgovornosti za vlastiti neuspjeh je odraz tvojeg (lošeg) karaktera.

Što će se s ovom djecom dogoditi?

Čovjek ne mora biti vidovit da predvidi da će ova djeca imat velike emocionalne ožiljke. Zamislite si samo kakva zbunjenost nastaje u dječjem umu kada im  se govori jedno, a primjerom pokazuje čisto druge stvari. Djeca žele biti kao odrasli, te upijaju sve moguće informacije o tome kako svijet odraslih funkcionira. Kakve su informacije ova djeca dobila o svijetu odraslih? -Prvenstveno, dobili su informaciju da je svijet odraslih neurotičan. Kasnije, kada ta djeca postanu odrasli, oni će automatski postati neurotični. Zašto? Zato što je baka godinama sidrila svoju nervozu u podsvjesne umove djece i njima ništa drugo ne preostaje nego da shvate da biti odrastao znači biti nervozan. Ta ista baka će jednog dana ispitivati u čudu svoju unučad: „Pa dobro, zakaj si nervozan?“. E pa bako, programirala si ih odmalena.

Druga informacija koju su dobili je da odrasli funkcioniraju po principu: „Kažem jedno, radim drugo.“. Ovo će uvjerenje kasnije napraviti podosta drame. Drame će nastati već u pubertetu, kad će ti klinci htjet na brzinu odrasti. Prilikom tog odrastanja, njihov um će izvući sve prikupljene informacije o „odraslom svijetu“, kako bi se oni mogli tako i ponašati. Što će izvući njihovi umovi? –Izvući će: „KAŽEM JEDNO; NAPRAVIM DRUGO!“. U pubertetu, kad klinci počnu lagati svojim roditeljima, roditelji će početi urlati. Vikat će na djecu i govoriti im da ih nitko nikada nije učio lagati.  To je vjerojatno točno. Vjerojatno niti jedan roditelj ne kaže djetetu da je u redu lagati, ali primjerom im više-manje svi (nesvjesno) pokažemo da to zapravo odrasli rade. To je ista ona fora s telefonom. Je li se i vama dogodilo dok ste bili mali, da je zazvonio telefon. Mama/tata/djed/baka su rekli: „Ako je susjed/susjeda, reci da me nema doma!“. Naravno, za tako nešto nisu ni  pomislili da ima veliki utjecaj na vas, ali zapravo ima. Upravo su vam primjerom pokazali da je u redu lagati. Uostalom, ako to rade mama i tata (a njima vjerujemo jer ih volimo i oni vole nas), onda se to valjda tako radi u ovom svijetu.

A onda kasnije neki roditelji viču na djecu jer se ponašaju kao i oni?!

Da. Ovakvi roditelji/djedovi i bake prvo usidre određene informacije u umove mladih ljudi, a onda ih napadaju zbog ponašanja koje proizlazi iz tih sidara. Baš dosljedno, jel’ da?.  Shvaćam da je nemoguće odgojiti dijete savršeno, no je li zaista nužno vikati na tu djecu, samo zato što roditelj/djed/baka nije svjestan da je sam primjerom pokazao djetetu da se tako treba ponašati. Možemo li zaista reći da volimo svoju djecu i unuke najviše na svijetu, a istovremeno u njima stvarati takve konflikte? Je li to zaista ljubav? Želimo li zaista da se u umu naše djece spoje slike svađanja i ljubavi?

I za kraj…

Ovaj tekst je napisan s namjerom da lakše osvijestite koliko je lako izazvati konflikte u tuđim umovima. Svi mi radimo određene greške u komunikaciji s kojima zbunjujemo ljude. Upravo zato je naš zadatak da postanemo svjesniji svojih riječi i djela. Svjesnost je ta koja nas može izvući iz ralja „sudbine“.

Ivan Novoselac

 


Amazonke.com

Mi smo redakcija APortala a vi čitate članak s našom preporukom 🙂

Comments

komentari

Protected by Copyscape