Sve što prešutim…

Ležim u krevetu i buljim u plafon.
Društvo mi pravi Balašević sa pjesmom “Provincijalka”.
Volim ovaj njegov glas u kasne noćne sate jer me umiri.
On umije sve nemire da otjera od mene i da me natjera da se opustim.

Bilo je radišno ovih dana, i Bogu hvala, neka je!  Čudila sam se samoj sebi da u zadnjih mjesec dana, bez iti jednog dana slobodnog, uključujući dva putovanja i dva peto-satna čekanja u gluho doba noći na aerodromu, nisam osjetila umor.

Tih mjesec dana SVEGA, sastalo mi se jutros.

Jedva sam držala otvorene oči, a kada sam ustala iz kreveta bilo mi je toliko teško pomaknuti glavu da mi je došlo da se rasplačem. Imala sam osjećaj da mi je glava ostala u krevetu dok sam koračala prema kuhinji da pristavim kavu.

Odlučih da se razgibam i “dođem sebi” jer u tim trenutcima mi vježba uvijek pomogne. Napravih par pokreta i zaspah kao opijena, na sred tepiha, u dnevnoj sobi.

Šefičini koraci, po starim podnim daskama, probudili su me. Bilo mi je toliko neugodno da sam poželjela da iskopam rupu ispod sebe i uskočim u nju.

– Spavaj. Umorna si. Bilo je teško ovih dana, još si imala temperaturu pa i kad si mogla spavati nisi mogla od kašljanja.
– Ma dobro sam. Prevarilo me.
– Ne, idi u sobu i odspavaj. Ja ću te zamjeniti, ionako nemam više ništa za danas da radim.
– Ma ne…
– Danijela, idi u sobu. Zašto nikada ne żeliš priznati da si umorna?
– Ne znam. Evo: “Umorna sam! Jesam. Hoće li vam biti problem da me zamjenite?”
– To je već bolje! Naravno da neće i kada sam kući uvijek te mogu zamjeniti. Znam kako je biti budan do 2 i onda ustati u sedam svaki dan. Ali sada je situacija takva s njom. Bit će bolje. Hajde idi! Odmori.
– Hvala.

I bila sam ponosna na sebe. Ponosna, jer sam priznala da sam umorna i ništa loše se nije dogodilo. Ispalo je odlično. Spavala sam kao top četiri sata, istuširala se i nastavila s poslom. Divno sam se osjećala. Kao da sam bila na godišnjem, eto, toliko mi je godilo tih nekoliko sati sna.

Kada si umoran u redu je da kažeš da jesi. U redu je i da odmoriš.

Jedino što sam se sama usudila napraviti zadnjih dana je to da sam par puta nekim osobama rekla da nisam imala vremena da se javim, a ruku na srce, uvijek čovjek ima vremena za sve ako se imalo potrudi.  Ja se nisam trudila. Jednostavno, nije mi se dalo. Odlučila sam to “slobodno” vrijeme, za vrijeme radnoga vremena, pokloniti sebi.

Da vam iskrena budem, umorna sam od poziva i nekih poruka. Od ljudi koji me se sjete samo kada im nešto treba i od ljudi kojima je kao stalo do toga kako sam i gdje sam, a zapravo si pune izvještaj koji će izložiti uz kavu, na kojoj jedino što znaju je to da oblajavaju.

Umorna sam i od onih koji očekuju da sam im stalno dostupna i od onih koji smatraju da im nešto dugujem i da im moram biti dostupna kada oni kažu da moram.

Nikome ja ništa dužna nisam i apsolutno ništa, što ne želim, ne moram!
Sve “dugove” rješavala sam na vrijeme ako sam ih imala.
Koliko si mi dao, duplo više sam vraćala, čisto da budem sigurna da mi ne možeš nabiti na nos nikada ništa. Duša mirna – srce čisto, po pitanju toga.

Ne dopuštam si više da se trgam zbog nekih stvari jer svima godi, a meni škodi.

Trsite me se, živi bili! Ja sam sretna i ispunjena i kada sam sama, i kada sam u nepoznatom društvu i kada ne izustim riječ i kada se čujem sa određenim osobama, pa umiremo od smijeha ničemu. Imam taj mali krug ljudi kojima vjerujem. Krug ljudi s kojima se nekada čujem svaki tren, a nekada tjednima nikako, pa smo si uvijek isto dobri i isto se volimo i razumijemo.

Osobe koje mi uljepšaju godinu su definitivni one koje su se pozdravile sa mnom bez riječi, pa se dovukle nakon nekog vremena skrušeno i spokojno k’o mrtvac, kao da sam veslo sisala pa zaboravila sve.

Ako me zatražiš mišljenje, reći ću ti iz svoga ugla, iskreno, kako to nešto izgleda. Ako i ne zatražiš mišljenje, a pogrešno radiš, a dobre smo si, naravno da ću ti reći gdje praviš grešku. Reci i ti meni!

Kritike su mi najveći komplimenti jer me izgrađuju i uče da budem bolja. Tako ja na to gledam. Zbog moje izravnosti i iskrenosti, (koja u današnje vrijeme nije na cijeni), jedna (nekada) jako draga poznanica mi je okrenula leđa, oblajavajući me svakom živom biću koje me imalo zna. Nije meni to zasmetalo, jer nećeš ti mene uvrijediti svojim jezikom koji razmotaš iz zavisti, samo ćeš me lijepo nasmijati.

Zanimljiv tok događaja je da se ta “fajerica” javila onomad i kao da nikada ništa nije bilo pitala me sa tonom smajlića, ono, nevino dječji, kako sam i šta ima nova kod mene. Odgovorila sam joj na postavljeno pitanje i samo pitala što traži tu, jer nije mi bilo jasno. Nakon toga, opet se pokupila, ali ovaj put na lijep način. Pozdravila se.

Znaš, često u životu sam ispadala “crna ovca” i “naivna budala” jer nekako sam smatrala da se svaki problem i svaka situacija rješava tako što će čovjek biti izravan i iskren. Zeznula sam se. Iscrpila se od objašnjavanja i pojela “X” puta go*no. Neka sam, nije mi žao, pogotovo zato jer sve što sam izgovorila s vremenom se obistinilo ili su drugi konačno shvatili.

Kako odrastam uviđam dosta toga. Odlučila sam da ću šutjeti, da više “A” neću izgovoriti i da će mi uvijek sve biti u redu i kada mi nije u redu. Odlučila sam da ću biti fina prema onima koji glume finoću i ljubav prema meni, a ne znaju da znam što mi misle zapravo.

Mene dugo već ne zanima kakav netko utisak ima o meni. I ti što si ovo isčitao našao si mi milijun mana, zar ne? Ni to me ne briga. Jedino što me zanima je mišljenje onih koji su mi važni, a mali je to broj ljudi.  Što je čovjek stariji sve više vjeruje u sebe, a manje u ljude koji ga okružuju. Trudi se da se izgradi, a ne više da sastavi sve oko sebe, pa kao nekada sebe da izgubi, u masi toga ludila.

I tako.
Sve je divno.
Vani je prohladno.
Miriši mi na jesen, i nos mi je leden.

Tri su sata u jutro. Premjestila sam se iz kreveta na balkon i pijem čaj, zamotana u dekicu.

Nisam mogla zaspati jer sam obećala tekst i evo ga, gotov je.

Drito iz srca. Nisam pospana i drago mi je da sam ostala budna jer je nebo prekrasno. Sačekat ću još par minuta, možda neka zvijezda padne pa da zamislim želju?

I pazi ti Balaševića!
Gospodin čovjek.

Kao da je čuo da prizivam jesen, pa krenuo da mi odgovori sa onom njegovom: “Jesen stiže dunjo moja…”

Danijela Luburić


Amazonke.com

Mi smo redakcija APortala a vi čitate članak s našom preporukom 🙂

Comments

komentari

Protected by Copyscape