Miris žene…

Koliko puta ste prošli kraj nekoga tko je odisao vama već poznatim mirisom? Okusili nešto i u trenu bili lansirani u neko sada već prošlo i zaboravljeno vrijeme? Ako ste poput mene, događalo vam se često. Iznenada i iz vedra neba. I onda ili ste sjetni ili zadovoljni doživljenim. Najgori su mirisi koji asociraju na prošlost koja spava duboko u vama, jer ste je namjerno i hladno uspavali tamo, tamo daleko od svjesnosti i od jave. Ponekada i običan miris kave postane bumerang i buđenje, no zašto je to tako? Zašto se i osjetilni pipci ne uspavaju zajedno s tom uspomenom? Koje sve niti moramo prekinuti kako bi zaborav postao zaborav? Kako otupjeti na podražaje koji su svuda oko nas?

Dogodilo se to pred neki dan dok sam stajala gdje? Naravno, u redu za blagajnu jednog trgovačkog lanca na Balkanu, nekako imam feeling kako se sve više radnji događa u tom redu, jer smo postali ovisni o takvim mjestima, no nije u tome poanta danas. Loveći namirnice iz košare, tumbajući ih po traci koja juri do blagajne kao da je sudnji dan nisam ni primijetila kako se opasno približavam mladom paru ispred sebe. Primijetila sam ih tek kada sam se popiknula i umalo sletjela direkt sa svim stvarima na njihova leđa. Brzinski udarac glavom o njih, šok i nevjerica.

„Ajme sorry, nije namjerno“-ispričavala sam se sumanuto i iznenađeno. Za zbilja nisam imala namjere pokositi ikoga ispred sebe, a kamoli neke random klince, jebi ga, dogodi se i najboljima da glavom idu kroz rulju u redu na blagajni, pa tako i meni. Hvala Bogu da sam pogodila u na neku očito pristojnu mulariju, jer  inače bi dobila povratnu (garant) uz pokoju psovku i „Pa dobro jel’ ti gledaš kuda ideš?“ izjavu. Samo su se okrenuli i odmjerili me uz kiseli osmjeh. Huh, dobro je nisam dobila po toj istoj glavurdi!-tješila sam sama sebe.

Vratila sam se svojim razasutim stvarima i redu ispred novog oltara kapitalizma-blagajne, pokupila krumpire (stigle iz Tuzbekistana, ipak mi nemamo obradive zemlje u našoj Nigđezemskoj), narihtala sunčane naočale (naherene od bliskog susreta s leđima tih istih random klinaca) i čekala da se ta brzo jureća traka pokrene, ali ovog puta nekom normalnom brzinom. Samo što je traka odlučila stajati, onaj nalet brzine bio je početak kvara iste, pa smo eto tako morali sami gurati stvari do tete na blagajni (i to jedinoj koja je radila u cijelom jebenom dućanu-ostale blagajne izgleda stoje kao ukras i zavaravanje protivnika, jer nikada nisam vidjela da rade). Kao i svaka baba (jer to samo babe rade) stala sam analizirati ljude ispred sebe. Teta koja je bila prva na redu izgledala je izmučeno, umorno i sjetno dok je prebirala sitne po starim rukama. Kupila je osnovno-kruh i mlijeko i nedostajalo joj je par lipa za račun. Blagajnica se samo nasmiješila uz „uredu je“, što je toj gospođi značilo svemir-lijepa riječ i osmjeh. I bila bih ja tako u bluesu i dalje, da me nije prenio smijeh tih istih klinaca ispred mene koje sam netom prije pobrala glavurdom. Ona se hihotala, dok joj je on nešto šaputao u uho. Pravi mladi zaljubljeni par-pomislio bi svatko na prvu i ja s njima. Lijepo je za vidjeti klince koji se vole, kome nije? Sjetite se sebe i svojih prvih veza. Držanja za ruke i dugih šetnji po gradu. Ma, sve ti dođe milo i drago. Sve dok ne shvatiš čemu se smiju. I onda ti dođe žao što im nisi polomila kičmu istim onim udarcem u leđa. Smijali su se ženi koja je prebirala sitne po svojim starim rukama. Iz mladih i lijepih u trenu su mi postali budale i kreteni. I to oboje. Balavci balavi. Mamlaz i napirlitana mlada junica bez odgoja i suosjećanja.

Prije bih učinila ono što je meni i sličilo-nakostriješila bih se, narasla barem deset centimetara, zauzela stav i pitala „Šta je smiješno kreteni? Hoćete šamar?“-i vjerujte mi ta metoda mi jako nedostaje, ali postanemo s godinama svjesni da ne pali uvijek  (shvatš s vremenom kako neke možete mlatiti do zadnjeg atoma snage u njima i oni će i dalje ostati isti kreteni kakvi su i bili, pa se neisplati popiti prekršajnu zbog takvih). Danas pribjegavam taktici-oko za oko, pasta za zube u tipu javnog posramljivanja glasnim komentiranjem. Zato najčešće i idem sama u dućan, jer mi se muž crveni kad ja krenem s tim svojim larmanjem, ali što da mu ja kažem-sam si je birao, zar ne? I za zbilja je grad postao prepun ovakve mularije, koju bih najradije naklofala po riti i poslala na dobrotvorni rad u iznosu zilion dana. Neka kopaju, pa će se naučiti ponašati-curi iz moje glave i iz usta, dok mi se muž hvata za glavu uz „evo je opet“. Toliki bijes me je preplavio tog dana u tom šugavom redu, da vam ne mogu opisati. Takvo stanje u mene nije opisljivo (ili kako god se to pisalo), jer jedno je biti mlad i lud, a drugo je biti balav i glup. I sva sreća za mog muža, pa eto tog dana nije bio samnom.

Čekala sam ja tako, kipjela na očigled van, unutra i oko sebe i krenula ih odmjeravati. On u nekim wonna be skupim tenisicama s placa, trifrtalj trapericama, majici bez rukava s tako jadnim tattoom na ramenu, da ti sve dođe žao. Ona u nekoj plastičnoj suknji, nakinđurena andrljem s noktima na nogama koji izgledaju kao da se verala uz drvo danonoćno mjesecima, uzastopce bez prekida. I onda se takvi sprdaju sa ženom koja nije imala za kruh i mlijeko. Sudeći po odjeći i andrlju na njima, po njima nije imala za „kru“. Sišli brđani sa Šarplanine u grad i rugaju se sirotici koja nema dovoljno novaca (da ponovimo za što-) za jebeni kruh i mlijeko. Za jebeni račun od jebenih deset kuna. I kipim ja tako i kuham u sebi. Mjerkam ih sa svih strana. Tražim manu u koju ću zapiknuti otrov svog jezika pakosnim komentarom. U jedan čas sam ih čak pomislila pogoditi krumpirom u glavu uz onaj isti „ajme sorry“ samo što bih ovog puta završila sa „bilo je namjerno“. Taman kada sam se dovoljno zaspinala, zajapurila i uzela dovoljno zraka za javno sramoćenje tih junfera (što garant nisu odavna) prekinuo me prizor zastrašujući čak i od moje bijesne pojave. Spasnula sam kao ispuhani balon kada sam čula i vidjela tko stoji ispred svih nas. U tom istom redu ispred te mularije i mene stajala je žena koju nisam ni primijetila, što zbog bliskog susreta s leđima neotesanaca, što zbog tete koja nema dovoljno za račun, a bome i što zbog bijesa koji me preplavio. Isprva je nisam vidjela, ali sam čula meni jako, dobro, vrlo mnogo poznati glas.

I ja sam stala i opet imala jebenih petnaest godina. Nisam bila u redu za blagajnu, bila sam pred školskom pločom i petljala odgovore češkajući se desnom rukom iza lijevog uha (tik koji sam imala cijelo školovanje kada nisam znala odgovor).  Glas koji se ne zaboravlja, a s njime i fini miris te iste strahopoštovane žene. Bila je to moja profa. Strah i trepet naše škole, koji je bio hodajuća parfumerija-ali ne ona užasno teška, već ona mirisna,ugodna i profinjena. Bila je to jedna od onih rijetkih koje sam po završetku školovanja zagrlila uz „nedostajat’ ćete mi i nikada vas neću zaboraviti“ profesorica kojoj sam zadavala više glavobolja od i jednog školarca koji je prošao kroz njezine satove podučavanja. Bila je to profa kojoj i dan danas skidam kapu, ispred koje i dalje stojim u stavu „pozor“ i čekam odgovor „evo tebi jedan, jer nemaš pojma“, a tako je rado imam. Otresla je svu moju gorčinu tim klincima, na svoj jedinstveni način. Kratko i jasno, odrješito i smisleno, bez da je koristila pogrdne riječi (koje bih ja garant ukomponirala u bukvaru tim neotesancima).

„Sutra to može biti vaša mama“-je sve što je rekla. Hikotanje je zamijenio muk. Klinci su stajali poput dva štenca ispred nje i bili posramljeni ne toliko izrečenim koliko njezinim pogledom. I ja si pomislim „toooo stara!“ (bez uvrede, onako iz srca, iz dragosti kako bih i vlastitu mater pohvalila). Graciozno je skupljala svoje namirnice, platila račun i ostavila par kuna više blagajnici za nadomjestak računa teti koja nije imala dovoljno za kruh i mlijeko. Stijena je ta moja profa, ali stijena medenjaka koji ostavlja ugodan miris iza sebe, pa čak i kada ti zafitilji jedinicu preko cijelog imenika, čak i kada te zbruka u redu ispred blagajne  i osjećaš strahopoštovanje ispred njezine pojave. Ostarjela je dostojanstveno i sa stilom, ali stav koji ledi sve pred sobom nije izgubio na težini. Ostala je ista, bez obzira na par bor više koje su joj se ocrtavale na licu.

Cijelog tog dana kroz nozdrve mi je prolazio miris žene koja je obilježila dobar dio mog buntovnog razdoblja, buntovnice s razumom (koji nije koristila prečesto) i bilo mi je drago. Bilo mi je lijepo. Miris žene koji je ostavio trag i trajati će vječno. Vjerujem da je mnogima koji su odrastali uz nju, njezin prepoznatljiv miris ostao u lijepom sjećanju, kao i fore koje je bacala pod satom. Ako nije, nisu je nikada uistinu prepoznali kao pedagoginju, kao profesoricu, kao ženu koja je na sve nas gledala isto. Čak i kada nam je zafitiljila jedinicu preko cijelog imenika. Miris žene koji mami osmjeh je jedino što želim svima nama kao ostavštinu, kao sjećanje onima oko nas koji su nam bitni, koji su nam važni, a i drugima kao opomenu, jer mogli su imati lijepa sjećanja na svaki podražaj našeg prepoznatljivoh mirisa. Mogli su nas se sjećati u miru, no usrali su sjećanja svojim ponašanjem i sada svakog puta na podražaj istog mirisa osjete gorčinu. Poput tih neurednih balavaca. Njima želim gorčinu na svaki podražaj koji osjete do kraja njihovih života, jer da-to može biti bilo čija mama, pa čak i naša, čak i njihova.

Puno lijepih mirisa žene koja vas je obilježila u životu neka vas prati često i mami osmjeh na lice u dane tmurnih oblaka želim vam ja.

                                                                                               Iva Matijaško Degač


Iva Matijaško Degač

Rođena u gradu na četiri rijeke u kojemu živi i biva do dana današnjeg. Vječni anarhista, reformista, buntovnik – i to sve u ženskom rodu. Mačkarica i veliki prijatelj životinja, te pokojeg čovjeka. Voli prirodu, cvijeće i dobar stari r’n’r. Pisanjem se bavi od rane dobi, ali vrlo brzo lijepo izražavanje mijenja uličnim govorom,  jer po njoj “lijepe riječi su za djevice i malu djecu, a ja nisam niti jedno od toga dvoje odavna” – koliko ima istine u tome prepušta vama, jer malo tko uistinu ima pristupa njezinom biću, duši i pojavi. Škorpion po horoskopu koji dugo pamti, brzopotezna na jeziku i veliki ljubitelj ironije. Ona je Iva i ona je naša La Femme.

Comments

komentari

Protected by Copyscape