Originalni fiks…

Vedra noć. Modri nebeski svod posut srebrom. Pučina svjetluca s moje lijeve strane, miris mora i soli mi ispunjava nosnice. Topli zrak šiba lice dok se kazaljka na brzinometru diže. Tražim nešto da me pokrene, da nalet adrenalina potopi moje tijelo poput plimnog vala. Fiks koji će me razdrmati, kao nekada.

Brzina ne pomaže, tek nakratko me ispunjava. Fiks mi izmiče ispred nosa. Treba mi nešto jače. I dok cesta vijuga ispred mene, obasjana očima čelične zvijeri, misli mi odlaze dalje. Vraćaju se u prošlost, u ono naše ljeto, u vrijeme kada je bila moj medikament, jedini fiks koji mi je trebao. Kada je tekla mojim žilama kao droga. Samo pogled tih snenih, zavodljivih očiju je bio dovoljan da krv prokola jače mojim tijelom. Miris njenog tijela, koji još uvijek osjetim i tražim.

Želim to ponovo. Želim da osjetim taj miris, da ga udahnem s njenog vrata, da poližem kapi znoja s dna njenih leđa nakon noći strasti, da je okusim u ustima, njenu toplu, vlažnu slanoću. Želim taj fiks, koji nema cijenu. Želim da osjetim taj dodir kao prvi put, blizinu njenog čvrstog tijela uz moje. Kao one noći. Da se osjetim živim.

Ludim, gubim razum za njom.

Kočnice škripe, šljunak frca na sve strane, oblak prašine se diže dok se zaustavljam na proširenju sa strane ceste. Sjedim neko vrijeme, slušam radio, zamišljeno gledam u pučinu. Palim cigaretu, povlačim dim. Glava naslonjena na sjedište, oči uperene u zvjezdano nebo. Ispuštam dim. Gledam ga kako se vijugavo diže put neba, mijenja oblik, podsjeća na nju, njenu figuru džepne Venere, jedrih grudi, oblih bokova, uskog struka.

Pružam ruku ka tom obliku, kao ishlapjeli narkoman žudim za tim fiksom, da je osjetim u svom biću. Pod dodirom, iluzija nestaje, gubi se u krpicama dima. Ona nestaje. Pobogu, kako mi samo treba taj fiks. Osjetim kako mi tijelo žudi za njim, potresa se cijelo. Strepnja se budi, neki stari nemiri, koje samo ona može odagnati.

Uzimam mobitel, gledam u njen broj, njenu sliku pored. Palac leti ka zelenoj slušalici. Zvoni.

„Nisi normalan, znaš to? Ljudi spavaju u ova doba, oni normalni“, dopire glas s druge strane. Zavodljiv, blago pospan. Usne mi se razvlače u osmijeh.

„Normalno je dosadno, mala. Sem toga, ako je biti lud za tobom zločin, neka me odmah strpaju u okove.“

Osjećam kako joj se pune usne razmiču u osmijeh. „Budalo jedna.“

„Možda i jesam, ali tvoja sam budala.“

„Šta si trebao u ova doba? Opet te neki nemiri more?“

„Mori me glad, mala. Glad koja se ne može utoliti tako lako.“

„Ovo nije fast food.“ Smije se.

„Sjećaš li se onog našeg ljeta? Ludosti koje smo radili?“

Tišina.

„Kada smo dane provodili jedva izlazeći iz kreveta, opijeni jedno drugim. Uživali, jeli, pili, jebali se. O Bože, kako smo se samo jebali.“

„Jezik, molit ću“, prekorno će ona, mada znam da joj ne smeta.

„Smeta ti što kažem da smo se jebali? Uzburkavam sjećanja? Budim želju za mojim tijelom?“

„Kreten. Bio i ostao.“ Prigušeni smijeh.

„Sjećaš li se one noći kada smo izašli da se provozamo onom priobalnom cestom? Bilo je toplo, noćno nebo vedro, zvijezde kao da su samo za nas sijale dok nas je srebrni Mjesec pratio pogledom obasjavajući nam put. Sjećaš li se?”

Naravno da se sjećaš. Tog smo se dana toliko jebali da me je prostata počela da boli, a ti si bila presušila kao Sahara. I opet smo bili gladni jedno drugog. Pobogu.

Stali smo pored ceste, sjeli na haubu, pušili cigarete i pili vino. Bila si u mom naručju, tvoje grudi prignječene na moje. Imala si onu ljetnu haljinicu. Bože, kako ti je samo stajala, ali to si ti. Haljine ti stoje kao da je tvoje tijelo korišteno kao kalup za njih. Džepna Venera, boginja kojoj se klanjam.

“Nisi imala gaćice, droljo mala. Sjećaš li se?“

Smije se s druge strane.

„Naravno da se sjećam. Nisam ih obukla jer sam bila otečena od jebanja i sam dodir gaćica mi je smetao. Kretenu jedan.“

„Čudno, sjećam se da sam posegnuo rukama uz tvoje gole butine, prstima naišao na vlažnost. Vrelinu koja mi se otvorila ko zna koji put tog dana. Sjećam se da sam te jebao prstima, dirao nabrekli klitoris dok si petljala oko mojih pantalona.“

„Uvijek si imao onaj glupi kaiš, jeb’o te on.“

„Onda si ga uzela u ruku, onako vrelog i nabreklog i uvela u sebe. Bože, kako je to samo bilo dobro vrijeme. Nedostaje mi to. Nedostaje mi taj fiks koji si mi davala.“ Tišina. „Nedostaješ mi ti.“

Tišina.

„Gdje si?“, pita.

„Mogu biti kod tebe za pola sata.“

„Vrata će biti otključana.“

Osmijeh mi titra na usnama. Tijelo već počinje reagovati na to, krv jače prokola žilama.

„Đubre jedno bezobrazno“, završava ona sa osmijehom.

„Tvoje đubre.“

Veza se prekida. Okrećem ključ, palim auto i odlazim, ostavljajući iza sebe uskovitlanu prašinu i sjećanja na ono ljeto. Idem ka njoj, novim sjećanjima, novom fiksu. Onom originalnom.

Mirnes Alispahić

 


Mirnes Alispahić

Mirnes je običan tip koji želi da bude pisac jednog dana kad poraste. U međuvremenu se trudi i vježba, a to možete pročitati na ovom sjajnom  portalu. Napiše ponekad i nešto u svojoj kolumni. Pravi se pametan. I  ima bijelog zeku crvenih očiju. I ovo je napisao u trećem licu. Ko još  piše o sebi u trećem licu? Ne budite stidni i pošaljite mail sa sugestijama, kritikama, prijetnjama. 21. je stoljeće. Gay stop. Nemoralne ponude stop. Hvala na čitanju i do sljedećeg čitanja budite mi pozdravljeni gdje god da ste.

P.S. Jesam li spomenuo da imam uvrnut  smisao za humor?

Comments

komentari

Protected by Copyscape