Zarobljenici „ako“ kulture…

Priznajem, naprosto uživam voziti se tramvajem. Za mene je to sve samo ne uzalud potrošeno vrijeme. Još ako sam te sreće pa uspijem uloviti jedan od rijetkih, starih, tramvaja time bolje. Za potpuni ugođaj tada će nedostajati samo koja kap kiše. Naime, za kišnih vožnji gledajući kroz prozor zamišljam strane, nedostižne mi, svjetove.

I baš kao što se kapi kiše lijepe za prozorsko staklo,  tako se za moje slobodne misli lijepe snovi. Gledajući kroz kišom dekorirane prozore – promatram ljude. Što je veći pljusak to se jasnije vidi ta distinkcija zarobljenih ako kulturaša i onih rijetkih slobodnjaka. Tako je bilo i tog devetnaestog listopada prošle godine.

U glavnini ako kulturaši za pljuska u tramvaj uletavaju kao heroji. Istovremeno sklapajući svoje kišobrane i skidajući kapuljaču žale se zašto je baš sada moralo pasti. Kreće niz komplikacija koje je prouzročila ta nesretna kiša. Gotovo se u riječ sjećam razgovora dviju, pretpostavljam, prijateljica.

„Ajmo sad na glavnom dolje pa ako stane kiša idemo do kina.“
„Ma daj, pa neću sad zbog kiše doma. Osušit ćeš se. Uostalom, brzo će stati.“
„Ne… stvarno, ako ne prestane padati ja ću doma.“

Ovaj me kratak razgovor potaknuo da se zamislim. Govorimo li o ako kulturi s terminološke strane znala sam što je. No, živim li i ja ako kulturu u kojoj je samo naizgled sve moguće? Bi li u datoj situaciji bila ona koja potiče odlazak u kino ili vraćanje u svoju gajbu? Mhmm… nisam bila sigurna. Lažem!

Bilo je to doba kada su me iritirale mokre tenisice, a tek mokra kosa! Doba kada sam ako izgovarala češće nego pet čarobnih riječi. Doba kada sam odlazila doma jer treba prošetati psa, treba ponoviti za kolokvij, treba pospremiti stan, treba… treba… treba! Sve što treba stajalo je kao uvjet, kao ako. Pred njim se pak sve slamalo, sve je propadalo, sve se gubilo.


U vrijeme kada se dijete u meni izgubilo izlasci su se pretvorili u kave, slobodno se vrijeme pretvorilo u krpu i kuhaču, vožnja biciklom pretvorila se u prijevoz do faksa, a čitanje za dušu pretvorilo se u pustu obaveznu ispitnu literaturu. Sve se nešto pretvaralo, sve je nešto blijedjelo i nestajalo… a s time – i ja. Ma znate i sami, svi mi koji smo u jednome periodu života bili zarobljenici ako kulture ostajemo osiromašeni za iskustva i prilike, za pobjede i poraze.

Izbjegavajući izlagati se, biramo stagnirati. Uistinu, mi niti pobjeđujemo niti gubimo.  No dobra je vijest da su karte za oslobođenje kontinuirano u prodaji. Svakodnevno vam se nude prilike da kupite tu važnu kartu. Pred svakom preprekom vi kupujete.  Pa da vas pitam – kolika je cijena vaše slobode?

Ako je to neoprano suđe i dvojka iz kolokvija, ako je to jednokratna neispavanost na poslu i izostanak ručka… u redu je. Neće svijet propasti zbog toga. Ali zaista – neće.

Pozitivnije ću razmišljati ako riješim još ovaj problem.
Oprostit ću ako mi se okrivljenik dovoljno rano ispriča.
Počet ću zdravije jesti ako se na to odluče i ostali ukućani.
Trčat ću po kiši ako na nogama imam čizme, a u ruci kišobran.
Prestat ću pušiti ako me doktor upozori da mi počinje štetiti zdravlju.
Ostat ću duže s prijateljima ako se sutra ne moram rano ustati za posao.
Otići ću na dugo planirani izlet, no samo ako vremenska prognoza bude obećavajuća.
Promijenit ću omraženi posao, ali samo ako novi ponude uz koju stoticu više i koji km bliže.

Pa da vas pitam – počet ću živjeti slobodno ako…?

potpisuje N.B. (Nela Baričević)

Comments

komentari

Novo s Bibliomanije...