Ja, klinac, pamtim gdje sam bio ’91.

Kladio bih se da je bio ponedjeljak. Tako je. Ponedjeljak. Jedanaesti ožujka 1991. Izdajnički Sunčan dan. Ili bi tako zapravo trebali izgledati svi dani u kojima djeca bacaju grumen zemlje na grob svojih roditelja?

Ona je bila to dijete. Ja sam bio onaj koji ju je gledao dok se opraštala od svoga tate. Kolateralna žrtva obaveznog odaziva na sprovod. Slučajni sudionik tragedije jedne obitelji.

Zna se što je red, a red je ovdje da se poštuje. Pohrlili smo do najdonjih polica svojih ormara, izvukli crninu i čoporativno krenuli.

Upravo tako. I te je godine, ne biste vjerovali, bilo reda. U sveopćem kaosu kojega smo svi bili gotovo identičan dio, on nije izostajao. Znalo se kada i kome valja otići na posljednji počinak. Znalo se zašto bivšim susjedima, od kojih smo donedavno posuđivali kavu i šećer, više nije bilo za vjerovati.

Sve se znalo i za sve se imalo sluha osim za tu netom prohodalu klinku.

Možda sam bio šupak, no i ja sam šutio. Papak? Ako baš hoćete – u redu. Složit ću se. Pa ipak, sve to i dalje ne mijenja činjenicu da niti jednu jedinu riječ nisam izustio toj tada krhkoj, a istovremeno toliko nesalomljivoj djevojčici. Uostalom, ni ja se nisam imao pohvaliti kakvom posebnom zrelošću. A, da vam budem posve iskren, šutnjom se branio i značajan dio onih, naizgled, odraslih.

Što uopće reći curici čiji tata putuje zvijezdama? Reći joj da će biti u redu i da će proći? Reći joj da mu ondje neće ništa nedostajati i da nas sve to čeka? – Ma hajde… ne budite smiješni.

Samo vi ližite te rane.
Shvatit ćete da neke rane nikada ne zacjeljuju.
Samo vi lijepite epitete na užarenu bol.
Shvatit ćete da neke boli nikada ne bivaju preboljene.


Znam, o još kako znam da je to bila baš ona. Pričala mi je danas o svojim borbama. Spomenula je i njega između nekoliko teških redaka i onih par prozirnih, gotovo konfuznih, metafora. Učinila je to tobože nehotično. Znate ono kada želite da netko prodre u središte vaše boli, a u isti ga trenutak odgurujete miljama daleko? E, u tome vam je ona prednjačila.

No znam ja nju. Znam joj svaki milimetar tijela i kad god ono biva zatamnjeno unutrašnjom boli, ja prionem na posao. Bojim ga vlastitim bojama. Otkidam od sebe. Tjeram suze na smijeh. Brišem zabrinuto, čeznutljivo lice i na tim mjestima oslobađam prostor za sreću.

Ne brinite, rekao sam vam da ju znam. Dišem joj za vratom dok tone u snove i držim njenu ruku čvrsto stisnutu uza svoje srce. Pa unatoč tome što su joj ga otrgnuli iz njena dječjeg stiska, ja ne dopuštam da meni otmu nju. I, kladim se! Još kako se kladim da upravo ja imam onaj najčvršći stisak.

~ Ja, klinac, činim sve da popravim njenu ’91. ~

potpisuje N.B. (Nela Baričević)

Comments

komentari

Novo s Bibliomanije...