Pobjednici i gubitnici…

Prva jutarnja kava i namjerno izbjegavanje svih obaveza s kojima mi inače započinje dan, zbog spoznaje da će kolumna ili izostati ili biti napisana zbrda – zdola, ako pokažem da sam tu i da me mogu gnjaviti. Fascinantna je činjenica da se ljudi lako prepuste nekom drugom jer, jednostavno izaberu ne razmišljati. Ako postoji netko na koga se mogu osloniti, svaki će problem (koji to možda i nije) rado uvaliti nekom drugom. Za njih je svijet uvijek nepravedan, ljudi zli a vrućina nesnosna. Da, pakao je jer je ljeto! Ako usred ljeta počne padati snijeg, onda se zabrinite.

Posljednjih dana se utrkujem s vremenom. Posla je sve više, kao i poslovnih prilika, a dan i dalje traje samo 24 sata. Ljudi oko mene su jednako letargični i tvrdoglavi, svadljivo raspoloženi i s tisuću i jednim izgovorom za sve. No čast izuzecima, uvijek ih ima i Bogu hvala da je tako. Ostali se uvijek nekako izvuku, jer zašto bi sjeli i napravili nešto, ako mogu satima raspravljati kako se za to nema vremena? Uviđate li paradoks?

U poslu većina ionako gleda svoje dupe! To je jednostavno zlatno pravilo balkanskih naroda. Raditi što manje za što više para, imati dugačku pauzu za gablec, pa još jedno tri puta zapaliti uz kavu, jer treba malo i tračati, pa onda gledati u sat, s očitim očekivanjem da više otkuca 4. I napokon što kraćim putem pobjeći kući. Ona budala koja ionako sve radi i ovaj će put potegnuti i završiti posao. Radit će do ponoći, a možda i dulje. Ustat će drugo jutro u 6, upaliti laptop i čitati tuđe prigovore.

Tu su naravno i lijenčine i lezilebovići koji će podviti rep (i napustiti brod iako ne tone), jer se njima jednostavno ne da, (i dodatni zadaci nisu bili dio prvotnog dogovora po njima). Dok odlaze  mašući i protestirajući, njihova prezentacija neuljudnog ponašanja i nezrelosti, začudi i nasmije kolektiv. Pa što drugo im reći no – Hvala na završnoj predstavi i sretan put. 🙂

Dezerteri će biti zanimljivi točno deset minuta koliko traje čik pauza. A onda će se tijekom narednih dana ionako pojaviti neki novi kolege koji će na radost kolektiva, bolje i efikasnije raditi posao koji dezerteri nisu bili sposobni odraditi.

Sjećam se svog rada u jednoj velikoj izdavačkoj kući. Sjećam se da sam se beskrajno trudila, dok su mnogi vječno bili na čik pauzi. Sjećam se visokih polica prepunih knjiga, na kojima je svaki dan bio prst prašine i penjanja i glancanja istih. Sjećam se zbunjenih turista, koji su povadili knjige na jednom odjelu, pa ih ostavili na drugom i sjećam se 500 kvadratnih metara poda kojeg je svako veće trebalo oribati. Najjasnije se sjećam izraza lica voditeljice smjene, koja je svakog dana očekivala da ću odustati, ali sam se svakog jutra uporno pojavljivala na poslu i trudila da ga radim s najvećim elanom na svijetu.

Nisam odustajala. Iako ribanje podova i zahoda i glancanje prašine nisu bili dio prvotnog dogovora. Već nešto što me zapalo kao novu radnicu.

Nisam odustajala kad je bilo teško. Nisam se svađala, nisam protestirala, nisam radila dernek šefici na sred knjižare, ako mi je loše pao grah i još lošije sjela kifla iz pekare. Dobila sam po nosu mnogo puta, ni kriva ni dužna. Ali sam odšutjela, možda nisam trebala? Njeno ponašanje svakako nije bilo u redu, nije bilo ljudski, ali ona je bila jedan od onih šefova, koji su na svoju poziciju došli čistim nepotizmom, po familijarnoj žnjori i nisam imala izbora no šutjeti, jer mi je trebala plaća. Radila sam i učila. I naučila sam puno.

Mogu slobodno reći da sam počela na dnu i uspela se svojim radom. Zbog toga neću nikada poštovati neradnike, neću nikada uvažavati debilne isprike i neću se ni osvrnuti za onima koji ni ne pokušaju, a već su odustali i vrište kako su povrijeđena njihova prava. Neću, jer to nisu ljudi koji će daleko dogurati, barem ne ako ne promjene stav.

I da, hijerarhija u svakom poslu postoji s razlogom. Šefa ne moraš ni voljeti, ali ga trebaš svakako poštovati, pokušati ga razumjeti i biti u mogućnosti s njim popiti kavu. Uvijek idem s pretpostavkom da ako je šef onda nekog jarca valjda zna, no moguće da je i bahata seljačina kojoj zabadava sve znanje svijeta.

Šefica u knjižari u kojoj sam radila, izašla je vragu iz torbe. Bila je arogantna (deplasirana osobina pretpostavljenog), drska (neprihvatljiva osobina), sebična i nepravedna (usrana osobina koja garantira neuspjeh nadređenog). Nije se libila izvrijeđati te u facu (ne smije se vrijeđati radnike), dati ti najlošije ocjene kao radniku iako je znala da te ocjene nisu ni blizu odraz tvog rada (procjena šefa mora biti realna), ali uzela si je za pravo kao šef da joj se ne sviđaš (ne može si uzimati prava zato što je šef) i nitko joj nije mogao ništa (mogao je, ali nije želio, jer ipak je tu bila, kao što rekoh po familijarnoj žnjori). Što se tiče posla, nije joj bilo ravne, o maloprodaji me naučila čudo, o izdavačima još više a o čuvanju leđa od spletkaroša me dovela do savršenstva.

Jesam li joj zahvalna? I da i ne. Sretna sam zbog stvari koje me naučila ali itekako zgrožena njenom pojavom kao osobe, upitnih moralnih vrednota i karaktera dežurne ose. Naučila me da stisnem zube kad je najteže. Jer pod pritiskom zbilja ispitaš svoje vlastite granice. Na tom sam poslu nažalost otrpjela poniženja, jer tada nisam imala drugog izbora ali su to bili razlozi i zašto sam otišla. Izašla sam iz te knjižare kao dama. Mislim da moja bivša šefica ne zna što ta riječ znači, iako hoda nosa visoko uprtog u nebo. Nije čudo što zbog toga često ugazi u govno (često svoje vlastito, ali to je njen problem). Danas znam da nema toliko teškog zadatka, da ga ja ne bih mogla svladati i da nema osobe koja bi ikada mogla pokolebati moju vjeru u sebe samu, moje ideje, snove, talente i potencijal.

Izbrusila me na neki način, zbog njenih sam postupaka očvrsnula kao osoba. Zbog toga, iako poštujem tuđe uspjehe i titule, po njima ne ocjenjujem ljude i ne prilazim im s figom u džepu, niti osuđujem nekog tko bi surađivao sa mnom, a nema titulu. Sjest ću za stol i pregovarati s Perom Perićem iz Mrduše donje i s premijerom države, na jednak način, poštujući ih kao ljude. Znam što želim, znam kako ću doći do toga i znam da ću učiniti sve što je u mojoj moći da sa svakog sastanka izađem kao pobjednik. Jedno priznajem svojoj bivšoj šefici, pokazala mi je kako biti kučka s osmijehom na licu. Držala mi je više satne litanije i to dok sam ribala zahod, jer je mislila da će me na taj način poniziti, ali ne postoji pošten posao koji može poniziti čovjeka. A zahod ionako ribam i kod kuće! No u tim trenucima odlučila sam točno tko želim biti i kako to ostvariti.

Zbog toga se ne zadovoljavam osrednjim i ne osvrćem za ljudima koji su odlučili sići s vlaka, samo zato što je putovanje dugo i naporno. Sve što dolazi glatko, često traje samo jedno ljeto. Veliki uspjesi grade se dugo i strpljivo, a usputni izazovi čine putovanje uzbudljivim.

Zbog toga ne zamarajte se prolaznim ljudima, već iz tih situacija izvucite lekcije za život i iskoristite ih kao svoju prednost. Nije bitno ako vaš sadašnji šef, kolege ili susjedi ne vjeruju u vas, bitno je mišljenje samo jedne osobe, a to ste VI SAMI.

Marija Klasiček

Comments

komentari

Novo s Bibliomanije...