Srećan mi rođendan…

Mislila sam da ću s godinama biti, pa barem drugačija. Nešto mudrija. No sada mi je jasno da godine uopšte ne služe tome. Nije čak ni bitno koliko ih imaš, one igraju ulogu samo ako duvaš svjećice pa ti je teže ugasiti ih jer ih imaš puno. Poenta priče je koliko si zapravo star iznutra.

Gledam na sat i znam da će još malo otkucati ponoć. To znači da će mi kroz koji minut biti rođendan. Je*o te, zar već? Pa kao da je onaj prošli bio tek jučer? Kad je godina prije proletjela?

Kako sam samo nekada voljela taj dan. Sjećam se da sam odbrojavala dane i dočekivala ga s ushićenjem. Voljela sam biti važna, voljela sam imati taj svoj dan i voljela sam primati poklone. Pa, zapravo to se i nije promijenilo jer i dalje volim poklone, no sve ostalo jeste. Sad sama pravim svoj kolač/tortu i to u nekim pauzama, kad stignem. Malo je falilo i da zaboravim da je trebam napraviti jer sramota je ako netko dođe, a ja ni tortu nemam. Zapravo i nemam je. Sutra ću nešto da napravim ako stignem, no čokoladni kolač mi se već hladi u frižideru. Biće dovoljan. A i ako ne bude, srećom Konzum je blizu, ima bar onih napolitanki, pa ću se snaći. Šalim se, biće dovoljne bilo kakve napolitanke. Ili da ih ipak kupim?

Rođendan. Šta to uopšte znači? Znači li da će mi to donijeti nešto novo i lijepo u život ili jednostavno znači da starim i imam jednu godinu više? Valjda je to i do ugla gledišta kao i sve ostalo, bit će onako kako sama odlučim. Ako odlučim gledati tu novu godinu kao novu šansu za neke stvari u životu, biti će tako, no isto tako ako je odlučim gledati samo kao jednu godinu više na mojoj životnoj knjižici ona će to i da bude.

Potrudit ću se da ne bude. Ove sam godine odlučila nešto pokloniti sebi. Ako ćete da budem baš iskrena, to sam upravo sada odlučila no nije važno vrijeme, važna je namjena. Dakle, ove ću godine obećati samoj sebi da ću uraditi sve ono što samoj sebi dugujem. Kao prvo više ću voditi računa o sebi, neću dozvoliti da se toliko nerviram i pokušat ću pronaći neki zajednički jezik s ovim životom. Dakle, nema više ispravljanja krivih Drina i borbe s vjetrenjačama. Nisam ja više ona buntovna i ratnički nastrojena djevojčica pa da imam snage i vremena za borbe sa svijetom, ja sam sada žena i umorna mlada mama koja se bori da sve što treba stigne i uspije na vrijeme. Dalje, obećat ću si nešto više odmora, jer on mi je stvarno potreban. Obećat ću si više uživanja, trudit ću se da stvaram lijepe trenutke i proširujem svoje životne vidike. I obećat ću si vrijeme za pisanje.

I da, ove godine ne želim poklone. Stvarno nisam kao do sada sanjarila o tome šta bih mogla da dobijem jer ja sam svoj poklon za život dobila prije 6. mjeseci, i meni je to i više nego dovoljno. Da, definitivno nisu godine faktor koji te čini drugačijim, no sve ostalo jeste, a porodica je ono što je na prvom mjestu. Zato ću ja ove godine dok budem pirila svoje svjećice zajedno sa svojim sinom na umu imati svoju malu porodicu, samo nas troje. Jer to je smisao, to je sve. I sve želje ovoga svijeta stanu u to.

Pa srećan mi onda rođendan. Ovaj 24-i po redu.

                                                                                                                                                                           Aleksandra Bursać

 

 

 


Aleksandra Bursać

Volim pisati i pišem od kad znam za sebe. Pisanje je lijek za dušu , a ovdje pričam kako je to biti žena, majka, supruga, domaćica, a opet imati snove i želje i sve te osobe spojiti u jednu.

Comments

komentari

Protected by Copyscape