Pišem si pismo…

“Oproštaj dan sebi, jer bol se proživjeti, preživjeti i ostaviti mora-boli više od hiljadu i jednog uboda nožem, jer zvuči kao izdaja, bez obzira koliko god oslobađa”

Koliko nam je potrebno vremena  za preživjeti bol i izaći kao sretan čovjek, a ne postati i ostati sjena od onoga što smo bili prije? Vjerujte mi, jer ja ne znam lagati-bol je sveprisutna kurva, koje se treba bojati, ali koje se može i riješiti. Moja Bol odlučila je otići na počinak, ne zato što sam je ja zamolila, već zato što sam joj zabranila da mi muti um. Ovo su njezine posljednje riječi, naravno do nekog novog bolnog perioda koji se nadam neće još dugo, dugo, dugo doći i  otjerati onu mene kakva ja uistinu jesam.

„Draga moja Ofelijo,

prošla je godina još jedna. Prošla je tako hladna bez tebe. Tako bijedna. Prošlo je još jedno Sunce iza mojih leđa. Prošao me umor sa mojih iscrpljenih vjeđa. Čekala sam te opet,  tamo kraj rijeke. Na stijeni hladnoj, gdje snivaju alge meke čekala sam satima pojavu tvoju da još jednom kao nekad poljubiš kosu moju. No, ničeg’ tamo bilo nije i bol mi se vratila, samo jača nego prije. Molila sam Boga da mi te vrati, tražila Svemir da mi te da, a jedino što sam dobila bili su isprazno bolni sati i tona nemira. Vrati se kući ljubavi moja mila, vrati se meni i snovima koje si snila. Vrati se Ofelijo oku mome, vrati se mila domu svome. Vrati mi osmijeh onako kao prije, vrati mi život kao da me nikada bilo nije.

Sanjala sam noćas, Ofelijo moja kako ponovno, ja ponovno sam tvoja. Vrati se mila još ove noći, vrati se Ofelijo i prekini moju bol u samoći. Volim te srećo onako kao prije, volim te mila kao onda kada boli bilo nije. Prošla je još jedna godina u nizu, prošla je, a tebe opet nije bilo ni blizu. Krvava krila leže kraj mene ubile me mila ove moderne sjene. Slomilo mi se srce, kao da je od stakla,ubile me mila one crne zvjerke pakla. Uzele mi tebe i ostavile me tu. Uzele mi tebe i okrenule me zlu. Krila sam dala za još jedan tvoj pogled. Krila sam dala, a sada služim samo kao upozorenje drugima. Samo za ogled. Krila sam Mu dala, dušom potpisala pakt, a sada me drži tu kao neki bijedni secirani akt. Oči sam iščupala posljednjim atomom snage da ne vide više pojave meni drage. Da ne vidim Sunca, ni zvijezda sjaj. Da ne vidim početak i svoj ponovni kraj. Krvavih ruku ja noćas te molim,  ne dolazi mi više, jer bol svoju bolim.

Sanjala sam noćas Ofelijo moja kako ponovno, ja ponovno sam tvoja. Sanjala sam mila kako više ne postojim, sanjala sam draga kako više dane ne brojim, ali, ovog puta tebe u snovima bilo nije i to je znak, jer znakovlje se samo u snovima snije. Došao je kraj mila moja, došlo je vrijeme kada prestajem biti tvoja. I vratim ti svo vrijeme koje sam ti ukrala do sad. Vratim ti nadu, koju otela sam ti tad. Vrijeme je da svoje misli potrpam u kofere tuge i odem tamo daleko preko pruge.

Zbogom, želi ti tvoja Bol, iako znamo obje da je ovo samo-do sljedećeg trenutka tuge.“

I za kraj, našem tati poljupce šaljemo na raketi uz jedan „Space oddity“ od Bowiea i čagu medv

eda. Sve njih tri (Ofelija, Bol, Ivino) i ja, u meni. Bol više ne bolimo, iako je Bol i dalje na Braču. Sada samo prizivamo sjećanja koja zvone sretnim osmjehom, mirišu na pitralon osamdesetih i živimo život kakav bi on htio da živim-s osmjehom i srednjim prstom u zraku uz jedan glasan “Nabim vas na tuki”.

 

Iva Matijaško Degač


Iva Matijaško Degač

Rođena u gradu na četiri rijeke u kojemu živi i biva do dana današnjeg. Vječni anarhista, reformista, buntovnik – i to sve u ženskom rodu. Mačkarica i veliki prijatelj životinja, te pokojeg čovjeka. Voli prirodu, cvijeće i dobar stari r’n’r. Pisanjem se bavi od rane dobi, ali vrlo brzo lijepo izražavanje mijenja uličnim govorom,  jer po njoj “lijepe riječi su za djevice i malu djecu, a ja nisam niti jedno od toga dvoje odavna” – koliko ima istine u tome prepušta vama, jer malo tko uistinu ima pristupa njezinom biću, duši i pojavi. Škorpion po horoskopu koji dugo pamti, brzopotezna na jeziku i veliki ljubitelj ironije. Ona je Iva i ona je naša La Femme.

Comments

komentari

Protected by Copyscape