Iščekivanje…

Na vjetru podrhtava list,
umoran i suh, iščekuje
jesenske ruke,
utješne i snene
da ga spuste
u mirne snove.
Na tepih od inja
i u zagrljaj tišine
bez previše riječi
i bez žalovanja.

List zna, tu njegov je kraj
da bi nekom drugom stvoru
početak mogao doći.
I ne ljuti se list
ni na ljeto što ga suši
ni na jesen što će ga uspavati.
Ni na zimu što će ga prekriti
bijelim pokrivačem zaborava.
Ni na sudbinu života što ide u krug.

Usahnut će, po davno zapisanom redu.
Da bi se rodio opet, s proljećem
Možda k’o pupoljak,
možda k’o oblak,
možda k’o dijete.
Duh s tijelom ionako ne umire.

Marija Klasiček

Comments

komentari

Novo s Bibliomanije...