Tužne oči…

Pročitala sam neki dan u jednoj grupi pitanje: “Da li bi roditelje ostavili u staračkom domu?” i rastužila me je činjenica koliko njih je odgovorilo da bi to bez problema učinilo. Na svaki odgovor koji je glasio: “Naravno da ne bi!”, oni što bi to učinili, objašnjavali su ispod komentara kako je to ispravna odluka i kako su im roditelji sretni tamo.

A ja se evo pitam, jesu li?

Moja mama je imala 18 godina kada se udala. Malo prije njene udaje, njena majka, moja baka, imala je snažan moždani udar. Od toga dana do svoje smrti, koračala je tako što je vukla jednu nogu za drugom, do mjesta gdje treba da ode.

Dakle, ako je meni od dnevnog boravka do kupaone trebalo tri sekunde, njoj je trebalo 15 minuta.

Ako je htjela nešto izgovoriti isto je trebala jako puno vremena za to. Moja majka je jedinica, nema brata ni sestru, a s godinama je rodila četvero djece i imala je pune ruke obaveza ali nikada nije pomislila da ju ostavi u staračkom domu.

Ni s njenim ocem, mojim djedom nije bilo bajno. Nekoliko puta lomio je nogu i onda bi se oporavljao po nekoliko mjeseci. Pred smrt je imao otvorene rane. Medicinska sestra Branka, dolazila kući da mu očisti i povije rane. Kada ona nije mogla, mama je to radila, a kada je mama zatrudnjela s najmlađim bratom, ja sam to radila.

Nikada nam nije na um palo da djeda odvedemo u starački dom bez obzira na to koliko je cijela situacija bila teška.

Nemojte me pogrešno shvatiti sada, ali nije mi jasno da netko može ostaviti svoje roditelje u domu. I kada dođeš do te odluke i kada je saopćiš majci ili ocu, što će ti reći? Što da ti kažu kada si im s tim rekao da su ti smetnja, da te umaraju?

Uvijek kažem, u životu se prema svima treba odnositi onako kako bi ti htio da se netko odnosi prema tebi. Ja sigurno ne bi htjela pored svoje kuće, pored svoje obitelji i svoje djece, da budem među ljudima koje ne poznajem.

Srce bi mi puklo.

Kao njegovateljica, mogu samo reći da svaki dan gledam u tužne oči i da unatoč tome što dušu ostavim u ovome poslu i unatoč tome što dajem sve od sebe da izmamim osmjeh na ostarjelom licu, nitko i ništa, nikada, neće moći zamijeniti obitelj.

Inače sam po prirodi osjetljiva, ali i najtvrđe srce bi zaplakalo da je čulo ono što sam čula ja na samom početku.

Bilo je predbožićno vrijeme, a mala sijeda starica sjedila je u svojim kolicima jedva progovarajući. Cijela soba bila je ispunjena obiteljskim fotografijama da je s vremenom meni to postalo teško gledati, s obzirom na to koliko rijetko je zvono od ulaznih vrata korišteno.

– Ja nemam nikoga.

Tihim glasom prošaputa mala starica, uplakanih očiju, a meni suze krenuše u potocima niz lice. Odem vani, isplačem se, priberem se i vratim njoj. Jedino što sam bila u stanju joj reći je: “Nisi sama, imaš mene!”. Što da joj kažem? Kako da joj ja objasnim zašto njena djeca ne dolaze češće u posjete, kada meni prvoj to nije bilo jasno.

Kako netko može ne doći svojoj majci? Onoj koja je puno toga u životu sebi uskratila da tebi bude dobro. Onoj koja te nosila ispod srca 9 mjeseci, pa nosila na rukama dok nisi propuzao.
Onoj koja je sjedila na podu i pazila na tebe da se ne udariš dok si puzao.
Onoj koja te držala za ručice kada si pravio prve korake.
Onoj koja je davala zadnji atom svoje snage za tebe.
Zaboravio si to?
Nije noćima spavala dok su tebi nicali zubići.
Onoj koja ti je pjevušila na uho da prije zaspiš.
Onoj koja te učila prva slova.
Onoj koja te spremala, kupala, oblačila, presvlačila, hranila, liječila, s tobom plakala i svaku tvoju brisala.
Nju si odlučio spremiti u dom jer ti nemaš vremena?
Da te pitam, misliš da njoj nije bilo teško dok te odgajala?
Misliš da ona nikada nije bila pod temperaturom, željna sna?
Misliš da milijun puta nije poželjela nekome te ostaviti na par sati samo da odmori mozak, dušu i tijelo?
Ako bi te i ostavila nekome, ostao si u sigurnim rukama.
Ostao bi kod nekoga od obitelji ili kod najboljih prijatelja iako bi ona i tada umirala od muke kako si i jesi li dobro.

Reci mi, je li i dalje misliš da je ispravna odluka poslati roditelje u dom?

Jedino što priznam i što bi i sama odobrila po pitanju staračkog doma su osobe koje nemaju nikoga svoga. One koje su same. Bez muža, bez djece, bez ikoga bliskoga. Za njih je to dobro i njima to treba.

Znate s čime sam se oduševila, kada je riječ o Austriji? Novi zakon kaže da, ako ostaviš u domu majku ili oca, gubiš svu imovinu ili trebaš platiti za istu. Kućna njega (njegovatelj/ica) je dozvoljena i razumljiva.

Nemojte mi molim vas sada krenuti s pričom o dječjim vrtićima i kako onda djecu ne bi trebalo slati tamo, jer dođe na isto, kao sto je jedan “biser” izjavio u komentarima…

To nije isto!!
Zaboga, razmisli malo!

Djeca su u vrtiću, a onda odu kući svojim roditeljima i sretna su. Slobodno odvedi svoju majku ili oca kod nekoga u posjetu i ostavi ga tamo par sati. Imat će ispunjen dan i biti sretan jer je opet kući.

I nemojte miješati lonce i poklopce, kao što ih je pomiješao još jedan “biser”, rekavši da ih onda ne treba slati ni u bolnicu. Zna se kada se ide u bolnicu i kada je bolnica neophodna.

Ja pričam o ljudskosti. I svaka njegovateljica, medicinska sestra ili osoba koja ima doticaja s osobama o kojima pričamo cijelo vrijeme, reći će vam da im je osmjeh najširi i da su im oči najsjajnije kada stigne netko od članova obitelji.

Polazim od sebe, prva ja, mogu biti najbolja prema svojim štićenicima, ali nikada neću biti toliko dobra da otjeram onu konstantnu tugu u očima. Nikada neću biti toliko dobra da bi mogla zamijeniti nečiju kćer ili sina.

Dijete je dijete.
Majka je majka.
Otac je otac.
Obitelj je svetinja.

Malo propitajte svoju savjest prije nego li donesete takvu odluku. Stavite se u poziciju te osobe i zapitajte se kako bi se vi osjećali i da li bi vi bili sretni. I ne zanimaju me izlike i pravdanja kojih će vjerojatno biti. Ja to ne odobravam! Ja imam svoj stav o ovome, a ti svoju savjest nećeš umiriti nabrajajući mi razloge zašto “Da”, jer svaki razlog je suvišan.

To su tvoji otac i majka. Da njih nije bilo ne bi bilo ni tebe. Je li tvoj izraz zahvalnosti za sve što su za tebe učinili slanje u starački dom?

Ili je to zapravo oslobađanje “tereta”?

I ne, nemoj mi pričati o vremenu i obavezama. Jednostavno nemoj. Imali su i oni more obaveza pa su sve stizali.
Sve se može kad se hoće, jedino pitanje je, što želiš ti?

Danijela Luburić


Amazonke.com

Mi smo redakcija APortala a vi čitate članak s našom preporukom 🙂

Comments

komentari

Protected by Copyscape