U dvoje nije lakše, ali je ljepše

Što sam starija to češće, nekad i naglas, postavim pitanje: “Kad će postati lakše?” Postavim ga sebi, frendici, mami, dedi. Najčešće odgovora ili nema ili me, u najboljoj namjeri, zakucaju do kraja u pod kategoričkim NIKAD.

Nakon više od desetljeća provedenih u ovakvim ili onakvim ljubavnim vezama, niti posebno uspješnim niti neuspješnim, vjerojatno jednako prosječnim kao sve ostale proživljene u istom vremenskom razdoblju, svakim danom shvaćam koliki je teret svega toga. Možda je “teret” kriva riječ jer automatski pomisliš da je sve u njima teško i ružno, ali nije, ima puno lijepoga i korisnoga. Problem je u tome što ima puno svega, a to je s vremenom teško nositi.

Da, ni na kraj pameti mi, prije desetak godina, nije bilo da ću biti ovo što sam sada i da ću proživjeti sve što jesam jer dok si klinac zbilja nemaš niti mrvu ideje kako sve u stvarnosti izgleda. Krojiti petogodišnje ili desetogodišnje planove tada je isto kao i vezati tenisice na velikom odmoru, a započinjati neku novu vezu unutar 24 sata od zadnjeg prekida je isto kao i nalakirati nokte u neku drugu boju. Sve je lako kad nemaš pojma kako stvari idu i kad nemaš tzv. kofere.

Nakon nekog vremena, dobrog brodoloma ili dva, pomisliš da si nešto pametniji i da ti se neće opet isto sranje dogoditi, ali vrlo vjerojatno hoće samo u drugom paketu, drugog imena i prezimena, na drugoj adresi.

Kaže moja doktorica da je razlog tome što još nisam savladala lekciju i da još nije (dobro) vrijeme. Ta ista doktorica, ali i mnogi drugi oko mene, kažu da, unatoč svemu proživljenom, i dalje idealiziram ljubav. Da su me iskvarili filmovi, serije i pjesme. Da sam nepopravljivo romantična.

Ne znam što reći na to osim da, ako i idealiziram ljubav, onda dobar dio razloga večeras leži u bolničkoj sobi i čeka da joj sutradan njena bolja polovica pomogne jesti juhu. Ista bolja polovica koja je, prije 55 godina, služila vojsku dvije godine bez da su se više od triput vidjeli. Bez mobitela i mailova, bez svakodnevnih telefonskih razgovora, samo pisma koja su si povremeno pisali. Pred kraj službe, slali su ih svakodnevno i dogovorili se da će si na kuverte bilježiti, On plavom, a Ona crvenom bojicom, koliko je još dana do kraja službe ostalo. Njega su pustili nekoliko tjedana ranije, a pisma su ostala uredno spremljena u kartonskoj kutiji. Četrdesetak godina kasnije, za neku dvoznamenkastu godišnjicu braka On joj je poklonio drvenu škrinjicu s porukom: “Poklanjam ti ovu škrinjicu da u nju pospremiš blago jer ja svoje odavno imam.”

Kad ih gledam, sijede, naborane i u bolnici, shvaćam da ne postaje i ne treba postati lakše nego samo treba znati odabrati osobu s kojom će teret i koferi prerasti u blago koje će zajedno cijeniti. I da su svi filmovi, serije i pjesme ništa u odnosu na dvoje koje imam. Nek’ ih imam što dulje.

Zagrljaj,

Ana Kolar


Amazonke.com

Mi smo redakcija APortala a vi čitate članak s našom preporukom 🙂

Comments

komentari

Protected by Copyscape