Bljesak života danas…

Trebalo mi je gotovo 30 godina da prestanem željeti da sam u datom trenutku na nekom drugom mjestu.

Zbilja, uručila sam otpusno pismo željama namjernicama koje teže mijenjanju radi mijenjanja samog. Zreloj su „ja“ sada draže one koje u zatečenom stanju žele napredak.

Prestala sam željeti da su ljudi oko mene „ma samo u te dvije-tri stvari“ drugačiji. Ranijih dana mišljah: „Ma bilo bi idealno da su samo u ta dva-tri aspekta skrojeni prema mojoj mjeri. E onda bi naša priča bila sasvim drugačija.“

Nitko se nije rodio da bi sa mnom dijelio zrak koji udiše. Zašto bi itko svoju srž mijenjao i krojio prema mojim koracima? Maleni, veliki, ubrzani, usporeni, bijeli, šareni, crni – ta ti mu koraci ionako ne pristaju!

Svatko neka sebi bude kakav želi.
Svatko neka i spram drugog bude kakav želi biti.

Zaletjeli smo se pa mijenjanje svijeta uglavnom slijepo vršimo jedni preko drugih. Svijet nam je predaleko iz udobne fotelje, a sami smo sebi preveliki zalogaj. Poput kakva uragana nadmoćnim strujanjem ulazimo u tuđe živote. Kopamo i premećemo. Upozoravamo i planiramo.

Nesretnici! Male duše!

Prvi se put ozbiljno naljutih na sebe kada sam prosipala svoje živce i remetila tuđi mir radi vlastita nezadovoljstva. U toj ljutnji prema sebi pronađoh odgovor! Da samo znate koliko plodovi ljutnje spram samih sebe mogu biti veliki i slatki. Zbilja veliki i slatki!

Ako mi ovdje gdje jesam nije dobro, učinit ću sve da mi dobro postane. Zabavit ću um da izbjegnem dosadu. Pjevat ću i plesati da ubijem usamljenost. Vikat ću, udarat ću šakama u jastuk da izbacim tjeskobu i stres. Plakat ću da otpravim tugu i žalost.

Ne čini nas nemogućnost da smo upravo sada na nekom drugom mjestu nesretnima. Ni nemogućnost da mjesto na kojemu jesmo dijelimo s nekim drugim. Muči nas nemogućnost da izrazimo sebe! Nebitno u kojemu gradu i nebitno pored koga. Nemogućnost da izrazimo svoju dušu, naša osjećanja i naše misli ono je što nas guši.

Ne čini li ti se tako, razmisli na trenutak.

Ne doživljava li svaka ljubav svoj uspon u trenutku kada tamo netko postaje naš? Kada se razvije osjećaj da s tim nekim možemo pokoriti naše intimne svjetove? Nismo li najispunjeniji kada s nekime možemo podijeliti svoje najdublje, najtajnije snove? Uključujući i one za koje nismo sigurni je li ih ispravno sanjati…

Ne počinje li svaka ljubav blijediti u trenutku kada nam netko naš postaje stranac? Onda kada se pokraj te osobe počinjemo povlačiti, zatvarati u sebe? Kada se ulovimo u nemogućnosti da izrazimo i s njome podijelimo svoje danje i noćne snove?

Mašta uistinu čuda čini. Od običnih gradova i od običnih ljudi ona uspijeva učiniti, neumorno kreirajući i usmjeravajući osjećaje, da se doimaju najidealnijima na svijetu. I ti gradovi. I ti ljudi.

Istina je, dakako, posvema drugačija. Niti su ti gradovi najidealniji. Niti ti ljudi. Jedini koji je u tome segmentu idealan – jesi ti samome sebi kada si pokraj njih. A to, ruku na srce, i nije neko umijeće.

Umijeće je biti idealan životni suputnik samome sebi jednako u svojih pedesetak kvadrata, kao i u gradu kojega ste oduvijek sanjali posjetiti. Umijeće je biti idealan životni suputnik samome sebi jednako kada si u razgovoru u društvu u koje si tek nedavno ušao, kao i kada ležeći na leđima brojiš zvijezde s tebi bliskom osobom.

Trebalo mi je gotovo 30 godina da prestanem željeti da su drugi bolji prema meni i da počnem težiti tome da sam ja prema drugima bolja neovisno onome što mi serviraju.

To je, prijatelji moji, gotovo:

30 godina težnje da budem na nekom drugom mjestu.
30 godina težnje da budem u nekom drugom društvu.
30 godina bježanja od sebe.
30 godina učenja.
30 godina ega.

Danas sam u idealnom gradu i u idealnom društvu. Ponedjeljak je. Dijelim ga sa svojom četveronožnom prijateljicom u našem stanu na zagrebačkoj adresi. Mnogi od vas su na moru. Mnogi od vas su sa svojim partnerima.

Ja sada ne težim biti na moru. Ne težim biti u kakvom drugom društvu. Mirna sam. Lijepo mi je i rastem tu gdje jesam. Tu s kim jesam.

potpisuje N.B. (Nela Baričević)

Comments

komentari

Novo s Bibliomanije...