Bljesak života danas…

Trebalo mi je gotovo 30 godina da prestanem željeti da sam u datom trenutku na nekom drugom mjestu.

Zbilja, uručila sam otpusno pismo željama namjernicama koje teže mijenjanju radi mijenjanja samog. Zreloj su „ja“ sada draže one koje u zatečenom stanju žele napredak.

Prestala sam željeti da su ljudi oko mene „ma samo u te dvije-tri stvari“ drugačiji. Ranijih dana mišljah: „Ma bilo bi idealno da su samo u ta dva-tri aspekta skrojeni prema mojoj mjeri. E onda bi naša priča bila sasvim drugačija.“

Nitko se nije rodio da bi sa mnom dijelio zrak koji udiše. Zašto bi itko svoju srž mijenjao i krojio prema mojim koracima? Maleni, veliki, ubrzani, usporeni, bijeli, šareni, crni – ta ti mu koraci ionako ne pristaju!

Svatko neka sebi bude kakav želi.
Svatko neka i spram drugog bude kakav želi biti.

Zaletjeli smo se pa mijenjanje svijeta uglavnom slijepo vršimo jedni preko drugih. Svijet nam je predaleko iz udobne fotelje, a sami smo sebi preveliki zalogaj. Poput kakva uragana nadmoćnim strujanjem ulazimo u tuđe živote. Kopamo i premećemo. Upozoravamo i planiramo.

Nesretnici! Male duše!

Prvi se put ozbiljno naljutih na sebe kada sam prosipala svoje živce i remetila tuđi mir radi vlastita nezadovoljstva. U toj ljutnji prema sebi pronađoh odgovor! Da samo znate koliko plodovi ljutnje spram samih sebe mogu biti veliki i slatki. Zbilja veliki i slatki!

Ako mi ovdje gdje jesam nije dobro, učinit ću sve da mi dobro postane. Zabavit ću um da izbjegnem dosadu. Pjevat ću i plesati da ubijem usamljenost. Vikat ću, udarat ću šakama u jastuk da izbacim tjeskobu i stres. Plakat ću da otpravim tugu i žalost.

Ne čini nas nemogućnost da smo upravo sada na nekom drugom mjestu nesretnima. Ni nemogućnost da mjesto na kojemu jesmo dijelimo s nekim drugim. Muči nas nemogućnost da izrazimo sebe! Nebitno u kojemu gradu i nebitno pored koga. Nemogućnost da izrazimo svoju dušu, naša osjećanja i naše misli ono je što nas guši.

Ne čini li ti se tako, razmisli na trenutak.

Ne doživljava li svaka ljubav svoj uspon u trenutku kada tamo netko postaje naš? Kada se razvije osjećaj da s tim nekim možemo pokoriti naše intimne svjetove? Nismo li najispunjeniji kada s nekime možemo podijeliti svoje najdublje, najtajnije snove? Uključujući i one za koje nismo sigurni je li ih ispravno sanjati…

Ne počinje li svaka ljubav blijediti u trenutku kada nam netko naš postaje stranac? Onda kada se pokraj te osobe počinjemo povlačiti, zatvarati u sebe? Kada se ulovimo u nemogućnosti da izrazimo i s njome podijelimo svoje danje i noćne snove?

Mašta uistinu čuda čini. Od običnih gradova i od običnih ljudi ona uspijeva učiniti, neumorno kreirajući i usmjeravajući osjećaje, da se doimaju najidealnijima na svijetu. I ti gradovi. I ti ljudi.

Istina je, dakako, posvema drugačija. Niti su ti gradovi najidealniji. Niti ti ljudi. Jedini koji je u tome segmentu idealan – jesi ti samome sebi kada si pokraj njih. A to, ruku na srce, i nije neko umijeće.

Umijeće je biti idealan životni suputnik samome sebi jednako u svojih pedesetak kvadrata, kao i u gradu kojega ste oduvijek sanjali posjetiti. Umijeće je biti idealan životni suputnik samome sebi jednako kada si u razgovoru u društvu u koje si tek nedavno ušao, kao i kada ležeći na leđima brojiš zvijezde s tebi bliskom osobom.

Trebalo mi je gotovo 30 godina da prestanem željeti da su drugi bolji prema meni i da počnem težiti tome da sam ja prema drugima bolja neovisno onome što mi serviraju.

To je, prijatelji moji, gotovo:

30 godina težnje da budem na nekom drugom mjestu.
30 godina težnje da budem u nekom drugom društvu.
30 godina bježanja od sebe.
30 godina učenja.
30 godina ega.

Danas sam u idealnom gradu i u idealnom društvu. Ponedjeljak je. Dijelim ga sa svojom četveronožnom prijateljicom u našem stanu na zagrebačkoj adresi. Mnogi od vas su na moru. Mnogi od vas su sa svojim partnerima.

Ja sada ne težim biti na moru. Ne težim biti u kakvom drugom društvu. Mirna sam. Lijepo mi je i rastem tu gdje jesam. Tu s kim jesam.

potpisuje N.B. (Nela Baričević)

Komentari

Nela Baričević

Vjerujem da ste to već masu puta čuli, no ja Nela, uglavnom udobno skrivena iza svojih inicijala, zbilja pišem od kada znam za olovku u svojoj ruci. Uostalom, zbog ljubavi spram pisane riječi diplomirah novinarstvo. Paralelno pisanju dužih djela, uživam pišući kraće priče kako za kolumnu koju upravo čitate, tako i za različite natječaje. Jedan me od njih odvodi u Otzenhausen gdje širim svoj krug zaljubljenika u književnost. U stvaranju su mi, osim olovke, temeljno oruđe osjećaji i sjećanja. Kažete od njih se ne živi? Slažem se. Ne živi se od njih, već zbog njih... Ne vjerujete li, zavirite u moja ispisana lutanja na FB stranici koju vodim, a naći ćete ju upišete li: "potpisuje N.B."

You May Also Like

Bol, Lisa Gardner,bibliomanija, Ana Čaić Blažević, APortal,majka, dijete