Četkica za zube…

Probudio sam se lica zarivenog u jastuk. Prazno mjesto pored mene. Podigao sam se na lakat, gledajući je kako se oblači. Psovala je tiho u bradu dok je oblačila hulahopke sa vidljivom poderotinom duž noge.

„Ideš?“

Obukla je hulahopke i dohvatila kratku suknju.

„Probudila sam te? Izvini.“

„Znaš da ne moraš žuriti. Ostani. Valjat ćemo se po krevetu, popiti kafu, doručkovati na terasi. Pravim strašan omlet sa gljivama, samo da znaš.“

Nasmiješila se dok je zakopčavala rajfešlus na suknji. Prišla mi je i poljubila me. Ovlaš. Onako u čelo. Već sam tu trebao posumnjati. Ali već je bilo kasno. Pao sam na njene čari. Na njene obline, na njene pokrete, njenu vlažnost. Navukao sam se na slanoću njene kože, miris njenog vrata. Onaj pogled smeđih očiju, čas pogled đavola, čas pogled anđela. Savršen.

„Znaš da moram ići. Uostalom, ovdje nemam ni četkicu za zube. Ne mogu te ni poljubiti. Jutarnji zadah. Znaš.“

„Da, da“, odgovaram i vadim cigaretu iz kutije sa stolića pored kreveta. Uvlačim dim dok gledam u nju, koja završava svoje spremanje ukroćivanjem nemirne kose svezavši je u visoki rep. „Prokleta četkica i jutarnji zadah.“

„Ljubim te“, šalje mi poljubac preko ramena dok odlazi. Hvatam ga u zraku dok otpuhujem dim cigarete.

Trebao sam znati. Trebao, ali zaslijepljen zaljubljenošću nisam. Kao i svako zaljubljeno muško, glup i zaslijepljen. Ne interesuje te ništa, dokle god si s njom. Zaustavio bi vrijeme, pomakao planine, skinuo zvijezde s neba. Umro, ako treba.

Ali trebao sam posumnjati. Još i ranije. I prije tog ljubavnog poljupca smrti, ovlašnog, u čelo. Taj poljubac je posljednji ekser zakucan u mrtvački sanduk ljubavi i romanse i kod dužih parova, onih koji žive decenijama. Onih čiji se brakovi i veze temelje na snažnim temeljima, stubovima sazdanim od ljubavi i međusobnog povjerenja, a onda dođe nešto i sve sjebe, a onda dođe taj ovlašni poljubac smrti u čelo.

Zašto je naša romansa bila drugačija? Nije. Bili smo tek dvoje ljudi koji su se slagali. Ja njoj zamjena za bivšeg, ona meni… Šta je ona meni bila? Isprva tek dobra zabava, neko s kim sam uživao u svakom trenutku. Neko s kim sam volio izaći u bilo koje doba dana i noći. Nazvala bi me u pola noći i pozvala sebi. Ili bi došla kod mene. Nekoliko puta smo izašli i na kafu. U kino. Vodio sam je na karting. Šetali smo. Mazili se. vodili ljubav.

I tako. Ja njoj zamjena, a ona meni polako ulazila pod kožu. Nehotično. Fakinski. Nesvjesno bezobrazno. Odsutnim pogledom smeđih očiju dok je ležala na mom ramenu, svojom mladošću, šakom benova prosutih po njenom tijelu koje sam volio pratiti prstima, od one male grupacije sitnih na lijevoj strani vrata preko onih na grudima do onih po stomaku i niže.

Potezom one noći kada je stajala ispred mene umotana u bijeli pokrivač. Tada sam joj rekao da ga baci sa sebe. Nasmijala se i pitala me zašto.

„Da te mogu upiti pogledom. Da mogu uživati u tvojoj ljepoti u njenoj cijelosti. Da ti se mogu nakloniti kao boginji kako ti i dolikuje.“

Nasmiješila se mojim izjavama i ispustila pokrivač koji joj je skliznuo niz tijelo otkrivajući obline pred kojima bi i moćni Zeus pao na koljena i zaplakao. Ko sam ja bio da uradim suprotno? Samo obični smrtnik nedostojan te ljepote u mojim rukama. I tako sam pao na koljena i zabio se licem u njen stomak duboko udišući njen miris koji me opijao, a ona je prošla rukama preko moje glave gurnuvši je naniže, među ta moćna bedra, u izvor života.

Da li smo bili u vezi? Teško je to reći u današnje vrijeme, kada je sve postalo naopako i lažno. Kada ljudi traže ljubav na pogrešnim mjestima, brkaju je sa traljavim seksom u nekom prljavom toaletu noćnog kluba, pijanim balavljenjem jedno po drugom u gomili, povremenim valjanjem po krevetu.

Mi smo imali nešto više. Ili sam ja tako mislio. Možda sam se samo zavaravao. Vjerovatno jesam. Ne bi mi bio prvi put u životu. Jebiga. Neke stvari nikada neću naučiti. Mislio sam da mogu to kontrolisati, da se ništa neće desiti. Ali desilo se. Jebiga, ne žalim zbog toga.

Ali sam se pitao na čemu sam s njom. Nije da sam planirao neku vezu, volio sam svoj samački život. Uživao u samoći, uz svoje misli, cigarete i vino. Ali ona je došla i donijela vatru u svijet okovan ledom. Došla tamo gdje nijedna odavno nije bila. Probudila nešto što sam mislio da je davno umrlo. Možda je ona bila vrijedna borbe?

U redu, bio sam zamjena za njenog bivšeg. Ali šta ako se potrudim? Šta ako ga izbacim iz njenog sistema? Nikada nije pričala o njemu ili njima, tek su joj se na početku našeg odnosa par puta otrgle neke riječi. Tek toliko da shvatim da stvari nisu dobro završile među njima. Kao da nekada završe? Iz sopstvenog iskustva sam znao da u takvim stvarima nema pobjednika ni lijepog ishoda.

Kada sam je sljedeći put vidio, stajala je ispred mene. Na vratima spavaće sobe. Na njoj moja majica kratkih rukava, njene crne gaćice. Vitke noge vire ispod. Bosa stopala tapkaju po parketu. Kestenjasta kosa raščupana, šminka blago razmazana. Blenem u nju kao hipnotisan. Želim je. Ne želim da ide iz moje postelje, iz mog stana, iz mog života. Svjestan sam toga u tom trenutku.

Mirnes Alispahić


Mirnes Alispahić

Mirnes je običan tip koji želi da bude pisac jednog dana kad poraste. U međuvremenu se trudi i vježba, a to možete pročitati na ovom sjajnom  portalu. Napiše ponekad i nešto u svojoj kolumni. Pravi se pametan. I  ima bijelog zeku crvenih očiju. I ovo je napisao u trećem licu. Ko još  piše o sebi u trećem licu? Ne budite stidni i pošaljite mail sa sugestijama, kritikama, prijetnjama. 21. je stoljeće. Gay stop. Nemoralne ponude stop. Hvala na čitanju i do sljedećeg čitanja budite mi pozdravljeni gdje god da ste.

P.S. Jesam li spomenuo da imam uvrnut  smisao za humor?

Comments

komentari

Protected by Copyscape