Kad ti se otvore oči…

Kako neki ljudi mogu odglumiti cijelu vezu? Ja ne mogu ni dobar dan ako mi netko ne paše, ako mi nije sjeo na prvu.
Znate onaj osjećaj kad vas lupi istina u facu. Istina koju već dugo vremena vidite očima ali ne i srcem. Jer srce je glupo u nekim slučajevima. Srcem se zavarate jer želite biti zavarani. Vi želite da ta istina nije istina. Kako prihvatiti da sve u što ste vjerovali u zadnje dvije godine je laž? Obična laž. A vi ste duboko vjerovali u nju.
Kako se lijepo osjećate kad vam osoba za koju ste dali sve, za koju bi i sada dali sve, kaže da nije bio sretan s vama. Pa koju pm je radio s vama dvije pune godine. Iz kojeg razloga je bio sa mnom. Kakve koristi je imao od te veze ? Ono još pod šokom, preispitujem se.
Vrtim film na sami početak. Znam, rekao je da je on zlo, ali mislila sam da se šali. Nije mi se činio takav. Ili sam ja vidjela ono što sam htjela vidjeti. Ma naravno da sam htjela vidjeti dobro. A sad, da nije tragično bilo bi upravo smiješno kako sam ispala prava mala plava glupača.
Naivna do bola, željna malo pažnje. Joj cure moje, da znate kako me pogodilo ovo. U samu srž. U onaj dio duše koji sam čuvala samo za njega. Ta rečenica: “Ni s tobom nisam bio sretan urezana je sada duboko u meni i polako kida dio po dio uroka koji je bacio na mene.
Kad ti se oči otvore, kad progledaš kroz njih mimo srca, vidiš pravu istinu. 
Kažu, biraj srcem. Zar je moje srce toliko slijepo ? Kažu da ono najbolje vidi. Kako vidi? Ustvari, vidi onako kako mi vidimo, odnosno kako mi želimo vidjeti. I tako se pravimo slijepi na sve što ne valja. Srce to osjeti, ali mi to i dalje svjesno ignoriramo, jer želimo biti tu gdje jesmo. Pa premda bilo lažno, tu smo.
Sve dok ne odlučimo progledati. Znači na nama je. Mi odlučujemo. Ja nisam odlučila sve do te kobne rečenice. Tu mi je srce zastalo kucati, knedla se skupila u grlu. Suza? Ne!! Nije taj vrijedan moje suze. Ni on, niti jedan drugi. Dosta je suza proplakalo moje oko!!
Kako dalje? Čemu sada vjerovati? Kome sada vjerovati? Kako razlikovati istinu od laži? Kojim okom gledati dalje? Onim što želi vidjeti kako njemu paše? Ili onim koje vidi stvari kakve jesu?
I da, kad se vratim na sami početak, shvatih da nisam slušala svoju intuiciju i da sam namjerno zatvorila i zažmirila na istinu. Istinu koja mi je bila cijelo vrijeme pod nosom. A ja je nisam htjela vidjeti. I to nije prvi puta da me intuicija nije prevarila, a da sam je ja ignorirala od samog početka. Pa zašto da sad plačem zbog nečega zbog čega sam sama kriva.
Idemo dalje. Pametnija sam (možda) za još jedno iskustvo. Možda se jednog dana nađe netko tko će biti sretan sa mnom!
Kristina Jelenčić

Comments

komentari

Novo s Bibliomanije...