Čovjek odraste više puta…

Mislim da sam prvi put odrasla s 10 godina, kada sam uhvatila roditelje s poklonima kraj čizmica. Mali debeli djed s crvenom kapom i sobovima ne postoji. Bila sam užasno razočarana jer sam mu se radovala cijelu godinu. Izbjegavala sam školske kolege koji su već sa sedam znali cijelu istinu. Zašto da ne vjerujem da zbilja postoji djed koji svoj djeci svijeta u 1 u noći ostavi poklon. I to baš ono što žele! To je tako divno za vjerovati. Bilo je to moje prvo razočarenje. Prvi put sam tada odrasla u curicu koja prestaje 1.12. pisati pisma.

Drugi put sam odrasla malo kasnije. Uvijek sam voljela vjerovati u sve dobro u ljudima. Bila sam toliko uvjerena u to da sam svaki put plakala i praštala. Samoj sebi sam bila glupa. No onda se desilo. Čula sam svu istinu svijeta. “Dobra si samo kada prepišem zadaću.”, “Dobra si samo kada je kontrolni iz njemačkog.” “Dobra si samo kao izlika za van.”, “Dobra si samo kada mi nešto treba.”

Vjerojatno su svi to preživjeli. Odrasla sam u jednom trenutku i prestala biti glupa, ili dobra svejedno je.

Treći put sam odrasla kada sam shvatila da sam ja ta koja želi nešto više. Kada sam ja ta koja se prva javlja, ili zove na kave. Kada sam ja ta koja sluša i tješi. Kada sam ja ta koja je zaboravljena i ne postoji kada sve ide po planu. Prekrižila sam ga. Odmorila dušu, pronašla sebe.

Shvatila da je život prekratak za ljude koji te vole kada im trebaš, kada su sami… Kada nemaju nikog drugog.

Odrastam i dalje iznova svaki dan. Čovjek odraste svaki put kada se razočara. Kada padne pa ustane i krene dalje.
Otrese razbijeno koljeno i odluči da ništa nije vrijedno stajanja na mjesto. Zbilja nije.

Odrasteš kada shvatiš da nisu svi dobri, no ne izgubiš vjeru u ljude. Odrasteš svaki put kada ne daješ važnost ljudima koji te žele srušiti, a takvih uvijek ima.

No ima i onih koji će baš tada naići i pomoći ti da ustaneš. Jer život je čudo. Čudo iz kojeg svaki dan nešto naučiš i malo odrasteš.

U sebi i dalje čuvam malu djevojčicu s očima punih snova i dobrih ljudi. Djevojčicu koja će vječno vjerovati da svatko u sebi ima nešto dobro. Vrijedno vjerovanja i lijepih riječi no ovaj put oprezno. U sebi i dalje volim malog djeda koji će na vrijeme krenuti u borbu s vremenom i svima staviti nešto u čizmicu. Baš ono što žele.

Volim vjerovati u dobro, ne mogu bježati od tog.

Josipa Milas


Amazonke.com

Mi smo redakcija APortala a vi čitate članak s našom preporukom 🙂

Comments

komentari

Protected by Copyscape