Obzirom da sami naziv ove rubrike, podrazumijeva informacije koje nisu opšte poznate, dolazimo do zaključka da je istraživački i formalni dio u najavi ispunjen. Istina je da volim istraživati, ali nisam novinar. Pišem kolumne, iz prostog razloga što mogu imati svoj stav, mišljenje i maštu. Ako ste dobar istraživački novinar onda se fokusirate na činjenice i niste pristrani.

Pitate se kakve to veze ima s mojom rubrikom? Ostanite do kraja.

Da li ste znali kako se ostvaruju svi snovi svijeta? Ja ne znam još uvijek, ali da bih pomogla i sebi i vama ispričaću vam jednu nevjerovatnu priču. Priču o ostvarivanju svih snova svijeta. Ponavljam, izuzimam sebe iz novinarskog svijeta i ispričaću priču kako meni paše.

Jednog vrelog julskog dana, ne tako davne 1965. godine na svijet je došla jedna djevojčica. Izgleda da je od prvog trenutka znala tačno ono što danas zna. Da je određena za krupne stvari. Međutim, kako to obično biva u svim bajkama princeza je morala proći trnovit put kako bi joj na kraju priznali da je princeza.

Naša junakinja, nije imala obećano kraljevstvo. Međutim imala je nešto za što će se par decenija kasnije ispostaviti da je vrednije od toga. Imala je maštu. Zapravo, imala je toliko mašte da stvori čitav jedan novi univerzum. Dan danas, taj je univerzum živ kao i ovaj naš. Diše, raste i razvija se usporedno s ovim našim, a fascinira pretpostavka da prijeti da nas nadživi. No, vratimo se na početak bajke.

Jednog dana, kad je djevojčica napunila pet godina rekla je svojoj sestri da je upala u rupu. To nije bila obična rupa, već jednog posebnog zeca koji je bio toliko srdačan da je tu i ugosti. Hranio ju je jagodama i imao naravno čitavu armiju zečeva na raspolaganju. Jednog dana se zec razbolio, dobio ospice pa ga je posjetila džinovska pčela.

Djevojčica je uzela papir i olovku da zapiše svoje magično iskustvo i nikad više to nije prestala da radi. U njenom svijetu mašte postojali su toliko stvarni likovi da često nije znala kojem svijetu zapravo pripada.

Zato je 1986. godine diplomirala na sveučilištu Exeter u Engleskoj i zaposlila u Amnesty International. To je zahtijevalo da se preseli u London pa je svakog dana vozom putovala na posao. U dugim vožnjama do odredišta, pojavila se ideja o jednom dječaku. Ne bilo kakvom, već dječaku-čarobnjaku koji ide u školu magije među najvećim čarobnjacima univerzuma. Kako je živjela i tamo i ovamo, obavljala je sasvim solidno uloge u oba svoja svijeta. Međutim čini se, da je ovom drugom bila naklonjenija.

U prvom se odlučila udati za novinara pa mu je ubrzo nakon toga rodila ćerku, a u drugom je čarobnjak rastao do tih granica da ga više ništa nije moglo zaustaviti. Usporedno je razvijala sposobnosti i za jedan i za drugi, pa ne čudi što joj istovremeno oba nisu bila naklonjena.

Nakon što je rodila ćerku, shvatila je da se udala da apsolutnog luzera koji osim što je maltretirao nije ama baš ničim doprinosio vaspitanju i podizanju njihove ćerke. Na rubu siromaštva, sama i bez ičije pomoći našla se u nezavidnoj situaciji.

Međutim donosi odluku da se razvede. Vraća se u Edinburg i uzima u zakop mali prostor u potkrovlju koji je bilo mračan i vlažan jer od socijalne pomoći od koje je živjela nije mogla da priušti ništa više.

Nastavila je da daje privatne časove strancima no od te je zarade jedva mogla da prehrani sebe i svoju kćer. Socijalna pomoć koju je dobijala od države kao samohrana majka jedva je plaćala kutiju u kojoj je živjela.

Rekao bi čovjek, da se u tolikoj bijedi ne može kršteno ni pročitati molitva. Svako se jutro budiš prestravljen, dok ti iznad glave kapa svaka engleska kiša koja odluči da padne, a jedino dijete možda umre od gladi jer jednostavno nemaš način da ga prehraniš. Čovjek bi rekao da, ali naša junakinja nikako.

U tim uslovima ona je pisala nevjerovatnu priču. U pauzama između čišćenja engleskih lokala, davanja časova strancima i hranjenja kćeri ona je stvarala magiju. I to ne bilo kakvu. Već stvarnu, opipljivu živu magiju. Tamo je sve bilo moguće. Trajalo je dugo. Neprospavane noći, morni dani i drhtave ruke bi vam danas objasnile kao nijemi svjedoci čemu se u tim satima nadala. Što je željela da stvori i u šta je svim srcem vjerovala. U jednom momentu je glasno izgovorila: “Gotovo!”

Od tog trenutka ovaj prvi svijet je odlučio da pokaže svoju najgoru stranu. Kao da ovo do sad nije bilo dovoljno i kao da se sprema za završni udarac. Ova žena u to nije povjerovala. Kad je prvi izdavač odbio da joj izda knjigu nasmijala se. Kad je to uradio treći, četvrti i peti uradila je isto.
Osmog izdavača je upitala zašto, a deveti i deseti su joj rekli da niko živ neće objaviti dječje knjige. Da takve stvari nikoga ne zanimaju. Da to što je godinama radila nema smisla. Jedanaestog, dvanaestog i trinaestog nije ništa pitala.

1997. godine objavljena je knjiga Hari Poter i kamen mudrosti.

Knjiga je govorila o nevjerovatnom dječaku koji je bio siroče i njegovoj spoznaji da je zapravo čarobnjak. Sledeće godine izašao je nastavak. Godinu nakon-još jedan. Slutite šta se desilo? Knjiga je izdata u više od dvesta zemalja na preko šezdeset različitih jezika.

Naša junakinja dobila je ime koje svijetu nešto predstavlja. Joana Ketlin Rouling. Skoro da na kugli zemaljskoj nema kuće u kojoj ne postoji knjiga s potpisom ove žene. Skoro da ne postoji poznate književne nagrade koju do danas nije dobila. Skoro da je postala nestvarna kao njen glavni junak.

Do 2017. godine objavila je preko 15 romana, koje su ekranizovane u serije u filmove. Na određene načine učestvovala je u njihovim ostvarenjima, neke je blagoslovila dok je u nekim iznosila svoje briljantne ideje.

Hari Poter je do duše ostao najpoznatije djelo ove vanserijske spisateljice, pa je danas živ skoro kao i ja.

U jednom momentu počela je pisati pod pseudonimom, vjerovatno jer joj planetarna slava nije donosila prvobitnu inspiraciju. “Zov kukavice” je prvi dio iz edicije romana koju će nastaviti da piše pod pseudonimom.

Ono što je zamišljeno kao dječja knjiga, postalo je obavezno štivo za odrasle ljude u toj mjeri da se u nekim školama uvrstila kao redovna lektira za osnovce. Bez daha je čita populacija u svim uzrastima, pa čak i skeptici koji bi je nazvali naučnom fantastikom.

Danas se smatra najbogatijim ženom Velike Britanije i jednom od najbogatijih žena svijeta. Do sad je preko milijardu funti poklonila u dobrotvorne svrhe.

Kako se ostvaruju svi snovi svijeta? Tako što povjerujemo u sopstvenu magiju.

Jovana Šekularac

Po zanimanju sam ironična. Nemam ništa protiv ničega, ali mišljenje imam o svemu. Ne volim da se raspravljam zato pišem. Kad si već pročitao/la ovaj tekst slobodno se vrati i na prethodne. Ako me već nisi zavolio/la uskoro hoćeš, garant :*

Komentari