Supica kao mjerna jedinica za sreću…

Volim o sebi misliti da sam vječni tinejdžer u duši. Glazbeni ukus mi je isti, modni izričaj također (živim za dobar par traperica i hoodicu), išla bih jedno tjedno na rock koncerte da mogu, a i smisao za humor mi je iritantan, u najmanju ruku.

Osim toga, vodi me isti neki unutarnji inat koji me vodio sa 17, a prečesto mislim kako je ‘cijeli svijet protiv mene’. Toga sam najviše postala svjesna u trenutku kada sam radila u srednjoj školi i, baš poput svih, mislila da postoji podjela na ‘nas i njih’ – samo što sam ja u svom slučaju mislila na ‘njih’, profesore, i ‘nas’, učenike i mene. Stalno sam im htjela pomoći, pridržati ljestve za bježanje i imala previše razumijevanja za njihove glupe psine i fore.

Ne zato što sam blaga već zato što sam točno znala kako se osjećaju. Jer sam se i ja tako osjećala.

Nikada mi to nije smetalo i radujem me pomisao da mogu biti zauvijek u ranim dvadesetima, ako nikako drugačije, barem u glavi. Pomaže i to što izgledam kao da imam toliko. Bez šminke ne izgledam ni punoljetno. Ali nemojte se zavarati – ja sam i dalje žena, majka, porezni obveznik. Ni kao tinejdžer nisam bila neodgovorna pa tako nisam niti sada. Obavljam svoje zadatke odmjereno i odrješito, poštujem rokove, kuham ručkove, odlazim na igrališta, prepoznajem kvalitetna sredstva za skidanje mrlja i sve ostalo što ide uz to. Između mene i muža – ja sam ona koja je autoritet i to mi ne pada teško. Jedina razlika je u tome što ja to sve obavljam u hlačama sa znakom Batmana. Tako da sam mislila da sam ‘na sigurnom’, mislila sam da je mali tinejdžer u meni zauvijek siguran.

A onda su nas naši frendovi, također prikriveni tinejdžeri, pitali jesmo li za dan na plaži. Točnije, za dan koji uključuje po tri sata vožnje u svakom smjeru i cijeli dan na plaži. S djetetom od tri i pol godine. I odrasla tridesetogodišnja Maja je prevrnula očima i pomislila ‘majko sveta, kome se to da?!’Jer, vidite, postoji i taj drugi dio mene kojim se ne ponosim. Točnije, kojim se ovaj tinejdžerski dio ne ponosi. To je ona ‘osoba’ u koju se polako pretvaramo kako starimo i to samo zato kako bismo uspjeli balansirati sve što trebamo u životu. Jer nitko ne može biti neobuzdani egocentrični tinejdžer, a uz to se kvalitetno brinuti za obitelj, imati posao, obaveze, društveni život i hobije.

 

Svi mi usporimo u jednom trenutku i pretvorimo se u proračunate dosadne odrasle osobe koje imaju raspored. Raspored kao sveti gral – dokle god se držimo rasporeda, sve funkcionira. Možemo biti spontani samo koliko raspored dozvoljava.

Tome on i služi! Kako ne bismo zaboravili nešto od stvari koje moramo obaviti, ali i kako nam vrijeme ne bi iscurilo bez da smo ga produktivno iskoristili.

I zato kada nam je ponuđen dan na plaži, moj raspored je zasvijetlio. I pomislila sam na raspored objeda, na zdravu hranu, na puhanje vjetra i dijete u mokrom kupaćem, na provedenih 6 sati u autu zbog ‘nekog bezveznog izleta’. Ali tinejdžer u meni vrištao je i – popustila sam. Izdržat ćemo. Hajmo pokušati. Kada sam zadnji put uopće učinila nešto apsolutno spontano od kada imam dijete, nešto poput odluke u 10 navečer da ujutro u 7 idemo u Nizozemsku?! Imala sam osjećaj da to dugujem tom prokletom malom tinejdžeru u sebi.

I znate što? Dan je bio SAVRŠEN. Vožnja nije bila uopće naporna, nije bilo gužve, prošli smo kroz Belgiju, Nizozemsku i Njemačku u samo dva sata i plaža je bila sve ono o čemu sanjam godinama. Sjedila sam na Suncu i gledala nepregledne količine pijeska, malene kućice za odmor, ljude koji istovremeno leže u kupaćima i šetaju u vjetrovkama. Dan je bio savršen, a iskustvo neprocjenjivo. Uz to sam pojela i najbolju domaću juhu od tikvica i morske trave koju sam mogla pomisliti u životu!

No opet, ni sve to nije bilo toliko bitno koliko saznanje da je to jedino zbog čega vrijedi živjeti. Dobro, ne baš jedino. Ali definitivno jedno od rijetkih stvari koje nas malo razmrdaju, koje nas podsjete zašto je točno život lijep. Stvari koje nam udahnu novi zrak u pluća i pomognu da nastavimo dalje s borbom zvanom život.

Jer nije ovdje stvar ni o Nizozemskoj, ni o plaži. Nije stvar ni o lijepim slikama na Instagramu ni danu koji smo ‘potrošili’ kvalitetno. Ovdje je riječ o sjedanju u auto onako, tek tako. O odluci da se vozi negdje šest sati kako bi tamo mogli provesti samo sedam. O činjenici da ćemo se u tih trinaest sati nasmijati više puta nego cijeli tjedan prije – ali zato ćemo se tjedan poslije smijati neprestano. Ovdje je riječ o tome da smo vrijeme odlučili nekako provesti, a ne samo čekati da prođe. Uz dobru muziku, drage prijatelje i najbolju supicu koju sam jela u životu.

Doduše, supice su za mene uvijek znak dobrog tinejdžerskog provoda – uz ovu, morsku, stoje još samo dvije. Jedna zimska od rajčice u vagonu za Budimpeštu koji nije imao grijanje, a druga francuska uz opečen jezik i brojanje sitniša da je se plati. Jer jedva smo imali čime doći, ali bilo nas je briga – bili smo u Parizu.

I to je jedina iskra koja nas može održati mladima. Iskra želje za kretanjem radi kretanja samog. I spoznaja da nema toga što ne može popraviti jedan dan na plaži. I prokleto dobra supica.

Maja Marić


Maja Marić

Kraljevna na zrnu graška dugo je bila moja najdraža bajka iako nisam znala točno reći zašto. Uz Snježnu kraljicu i Sretnog princa nekako je uvijek dirala tu neku žicu duboko u meni. Divna krasna mila pametna kraljevna kojoj jednostavno UVIJEK nešto smeta! Nešto poput graška. Maleno i nebitno, reći će neki. Ali ne i kraljevna! A takva sam i sama – krunu sam zagubila negdje putem, ali ostao je taj vječni osjećaj iritacije. Iz tuđe perspektive tako sam vječno bila razmažena, čudna, ufurana cura koja pati od sindroma Marije Antoanete! Ja se jednostavno nisam obazirala i pronašla sam ispušni ventil – pisanje. O svemu i svačemu, o radostima i tugama, o bjesovima i čarolijama, o najmračnijim sferama. O majčinstvu i tetovažama, o glazbi i gastarbajterima. O smislu postojanja i ljubavi prema kavi. Osim ovog divnog portala, pronaći ćete me i na #misusovo blogu. A ja ću i dalje pisati uvijek i svugdje, baš u inat grašku! A ostali… pa – neka jedu kolače!

Comments

komentari

Protected by Copyscape