Čuvarica nade…

Noćas u ruci svom silinom bića držim stisnutu olovku sjete. Tinta koja iz nje izlazi, taman ju pobojali u najkričavije boje, i dalje je tek tinta očaja i tuge. Riječi koje ispisuje i dalje su dijelom stihova posljednje slavujeve pjesme. Često mi pišete i pitate me kako mi uspijeva usprkos svoj silini negativnosti koja, iza kojeg god ugla hoćete, pruža svoje krakove gladne baš svakoga od nas, izvlačiti sreću. Ovo je moje – kako.

Noćas sam saznala da gubimo ovu utakmicu. Obje smo poražene. Ti u svom naprasnom odlasku. Ja u svom oštećenom ostanku.

Od kada sam saznala nepovoljne prognoze promijenila sam najmanje stotinu raspoloženja.

Vrištala u jastuk. Jesam. Smirila se i javila onima koji se pod bitne svrstaše. Jesam. Plakala. Jesam. Preklinjala vrijeme koje kao da se utrkuje s godinama samim. Jesam. Žalila zbog razdoblja tišine. Jesam. Bojala se što slijedi. Jesam. Buljila u zid. Jesam. Ispitivala i sebe i druge jesmo li mogli primijetiti ranije. Jesam. Promišljala kako bi se igra promijenila da smo saznali na vrijeme. Jesam. Doslovce kao mama dijete tješila samu sebe. Jesam. Ponosila se tvojim životnim iskustvom i lekcijama kojima si me obogatila. Jesam. Gurala te od sebe. Jesam. Voljela te više od ikoga. Jesam.

I to sam. Ma… sve sam.

A onda muk. Ostala sam tupo sjediti. Bez ikakve poruke na ijednom zaslonu. Bez fotografija tuđih lica u glavi. Bez uvlačenja osjećaja članova obitelji i prijatelja. Bez očekivanja i procjenjivanja mojih daljnjih reakcija. Bez buke.

Samo ti i ja.

I taj parazit.

Proces žaljenja počeo se ponovno pokretati. Pokrenuta lista pjesama kao ispomoć u izlijevanju emocija na papir. Suze su već krenule kliziti niz trepavice kad sam odlučno rekla – dosta.

I bi mi dosta!

Hoću li tupo egzistirati, odbrojavati dane u tjednima, sate u danima, minute u satima i prolijevati suze? Hoću li biti manja od bolesti, rukovati se s njome već sada i priznati tvoj, svoj, naš poraz?

To nije život kakvoga se jednoga dana planiram prisjećati.

S tim teretom ne želim tonuti u snove i s tim se kamenjem oko sebe ne želim buditi. Želim da me bol nosi do oplemenjivanja. Nije me briga na koji način. Zaista mi ne igra ulogu koliko ću puta krenuti ukrug. Nije mi bitno koliko ću se gubiti goreći od želje da se pronađem i zacijelim.

Svakoga dana iznova odabirem ne ignorirati bol. Ne odbijati suočavanje. Naprotiv, svakom ju stanicom upijam. Ona je oduvijek dio mene. Neprekidno aktivirani alarm Duše. Zvono koje po potrebi vrišti različita stanja sve tamo negdje od „pusti me na miru“ do „zagrli me i ne puštaj“. Svim je tim stanjima nazivnik uvijek isti. Bol.

Stvarna. Nestvarna. Žestoka. Tupa. Goruća. Razvodnjena. Svejedno. Bol je. A bol boli.

Jasno, želim da prođe. Želim da ovoga trenutka napusti moje tijelo, ali  shvaćam da to baš i ne ide po sistemu zaželjeno-ostvareno. Suočena s tim shvaćanjem uvučem se u samu sebe pa bijesnim i krivim svakoga tko mi na pamet padne.

A onda se ošamarim i dođem svijesti. Onda prestanem kao klinka upirati prstom već dopuštam boli da preuzme moje tijelo i zaposjedne moj um. Dopustim joj da ispiše pokoju stranicu moga života kako bi naučena na bol krenula putem ozdravljenja.

potpisuje N.B. (Nela Baričević)

Comments

komentari

Novo s Bibliomanije...