Svi smo ružičasti iznutra…

Gledam, slušam, upijam. Zar smo stvarno došli do toga da ljude posmatramo kroz raznorazne prizme koje nam nameću malobrojni? Zar samo zaista postali tolike ovce da ne možemo svojim glavama razmišljati?

Odgajan sam da ne mrzim ljude. Ne dijelim ljude po boji kože, religiji, nacionalnosti, seksualnoj opredjeljenosti niti po bilo kojoj osnovi. Dijelim ljude na ljude i pokušaje ljudi. Ove druge izbjegavam.

Imam prijatelje širom svijeta, cijelo šarenilo kultura, nacija i religija. Ljude s kojima sam provodio i provodim veoma kvalitetno vrijeme. Ljude od kojih sam dosta naučio, s kojima sam se šalio, smijao, jeo, pio, spavao. Ljude s kojima sam udisao isti zrak.

Odgajan sam da ne osuđujem ljude bez obzira na njihove odluke i prošlost. Svako svoje breme nosi i niko nije savršen. To je nešto što svi trebamo prihvatiti. Svi smo imali nesmotrenih odluka. Svi smo griješili. Ljudski je griješiti.

Isto tako ne volim da me neko siluje svojim opredjeljenjem. Vegetarijanac si? Super, sebi si. Mesožder si? Super, sebi si. Moliš se Bogu? Allahu? Jahvi? Super, imam novost za tebe. Isti je tip u pitanju, samo drugo ime. Šta jedeš, kome se moliš, koliko puta dnevno, s kim ideš u krevet, to je nešto što držiš za sebe. Naravno, ne treba se stidjeti ničega, ali ne treba ni na sva zvona pričati i razglabati o dobrobiti sojinog mlijeka nad onim kravljim. Ili o dobrobiti vjere.

Poštuj tuđe, to je osnovno pravilo. Vjeru, nacionalnost, kulturu, historiju, seksualno opredjeljenje. Ne diram u tuđe, ne diraj u moje i poštuj. Jednostavan moto.

Ne volim fanatike, bilo koje vrste. Ježim se od njih. Ne volim da se stvari zovu lažnim imenima, boje u ružičasto i prodaju kao bajke. Ne volim raznorazne „izme“, izrode nakaradnog društva koje je kroz stoljeća mutiralo u neko čudovište zrelo za eutanaziju. Nacionalizme, feminizme, šovinizme, razne seksualizme.

Možda su nekada i imali smisla, u nekom prošlom vremenu, ali su ga izgubili. Otišli su u neke krajnosti. Mogao bih o tome naglabati danima. Možda nekad i hoću, ali ovo nije tema za to.

Jednom prilikom sam otišao u Njemačku. Bilo nas je desetak na edukaciji, iz cijelog svijeta. Znate li šta su ljudi uradili? Napravili nam predavanje o kulturološkim razlikama i kako trebamo prihvatiti jedni druge. Meni, s mojim shvatanjima i stavovima, to je bilo čudno. Drugima također, a onda se lupih po čelu.

Pa budalo jedna. Znaš li ti gdje živiš? U kakvoj ti vukojebini živiš? U regiji koja ide unazad, dok svijet munjevito tutnja naprijed. Tamo gdje shvatanja i principi i razmišljanja idu do Srednjeg vijeka. Tamo gdje primitivizam caruje, a glupost klade valja. Gdje su skučeni umovi toliko opterećeni nepotrebnim stvarima da im životi prolaze pored njih.

Tamo gdje ja živim, to bi se predavanje ismijalo. Naravno, ima tu normalnih ljudi, koji nisu opterećeni takvim stvarima. Tim raznoraznim podjelama. Ima dosta i licemjera, koji se vješto skrivaju, ali njima na dušu.

Meni samo nije jasno kako možeš osuđivati nekoga na osnovu nebitnih stvari, a da nisi ni riječi progovorio s njim? Koliko je ljudi opterećeno okolinom i onom; šta će okolina reći? Znate šta? Zajebite okolinu i ono šta će ljudi reći. Ljudi će uvijek nešto reći. Dali im vi razloga ili ne dali. Ne osuđujte ljude dok ih ne upoznate. Poštujte tuđe. Držite do svog.

Živite svoje jebene živote. Otvorite oči. Uživajte u životu jer je tako kratak. U trenu vas nema. Nema okoline. Nema ničega. Samo žaljenje za onim što je moglo biti, a nije. Jer šta će ljudi reći.

Volite nekoga tko se razlikuje od vas? Druge je vjere, nacije, boje kože? Pa šta. Koga boli briga? Okolinu, naravno, ali jebat’ ih. Jedino je pitanje, je li taj partner ili ta partnerka normalna osoba. Poštuju li vas kao osobu? To je jedino bitno.

I znate šta? Šokantno otkriće. Bez obzira na religiju, naciju, ime, boju kože svi smo ružičasti iznutra. Svi smo ljudi. Ne dopustite da vas sputaju okovi primitivizma i mišljenja zatucane okoline. Živite živote. Svoje, ne okoline. Ne budite ovce, ne kupujte sve što je obojeno u ružičasto i ne gledajte sve oko sebe kroz raznorazne prizme. Život je onda puno ljepši i jednostavniji.

Mirnes Alispahić


Mirnes Alispahić

Mirnes je običan tip koji želi da bude pisac jednog dana kad poraste. U međuvremenu se trudi i vježba, a to možete pročitati na ovom sjajnom  portalu. Napiše ponekad i nešto u svojoj kolumni. Pravi se pametan. I  ima bijelog zeku crvenih očiju. I ovo je napisao u trećem licu. Ko još  piše o sebi u trećem licu? Ne budite stidni i pošaljite mail sa sugestijama, kritikama, prijetnjama. 21. je stoljeće. Gay stop. Nemoralne ponude stop. Hvala na čitanju i do sljedećeg čitanja budite mi pozdravljeni gdje god da ste.

P.S. Jesam li spomenuo da imam uvrnut  smisao za humor?

Comments

komentari

Protected by Copyscape