Kada nas posjete gastarbajteri

Evo ljeto je u punom jeku, sunce prži na sve strane a njegovi vjesnici su već odavno stigli. Naravno stigli su u pratnji bijesnih i skupih automobila, nema veze što je svaki drugi uzet s rent-a-cara, poanta je da su njega parkirali u svoja nekadašnja siromašna ognjišta, okićeni do pupka dugačkim lancima, debelim prstenjem i narukvicama. I sve je to lijepo dok ne progovore. Tebi onda dođe da sjedneš i zaplačeš iz sveg glasa od muke. Dakle stigli nam naši dragi gastarbajteri.

Strašno je kako su popravili raspoloženje našim ljudima, to me je baš onako fasciniralo. Ljudi ih gledaju skoro kao bogove, posebno ovi trgovci i vlasnici ugostiteljskih objekata. E, toliko ih vole da je skoro svaki pripremio poseban jelovnik i cjenovnik za njih. Kako kažu za njih treba da je sve na nivou, pa tako i cijena. Posvuda ih je, vrućina im uopšte ne smeta a otporni su i na ovaj naš zaostali mentalitet. No jasno mi je i zašto je to tako, ipak su oni mi, iako mi nismo oni, jer oni su ona verzija „nas“ koja ima novac u džepu i vizu iz EU. Dakle oni su oni „MI“ koje mi želimo da dosegnemo. Oni su ostvarenje sna prosječnog Balkanera. Eh, tek tako kada oni dođu ja vidim koliko smo mi u stvari jadni, mizerni te ubijeni u pojam u ovoj našoj divnoj državi koja se može nazvati svakako samo državom ne može.

 

Evo baš ih gledam. Radim, stojim ovdje za neku mizernu dnevnicu, a njima smrtno smiješnu, dok oni vladaju ulicama, pa se pitam šta je to toliko bolje kod njih u odnosu na nas da smo toliko manje vrijedni? Dakle nisu u pitanju nijanse, već čitava jedna skala vrijednosti? Adresa. Eto, to je bolje. Nas je naša matična država toliko iscjedila, ubila u pojam i dalje ne silazi s grbače. Stišće onaj pojas oko nas sve više a mi i dalje ćutimo i ne pucamo. Kakve smo mi ovce pa to je strašno, da se s nama radi šta hoće. Radimo za neke smiješne plate s kojima obično ne možemo pokriti ni najosnovnije potrebe. Nama je luksuz postao ono što bi trebalo biti normalno. Pa jebote uspjeh ti je kada ti poslije poplaćenih računa u novčaniku ostane marka, kada shvatiš da nisi u manjku. Ma kad ti moraš da balansiraš između neophodnih i potrebnih stvari nema se tu više šta pričati. Tu se ne priča o životu. Tu je riječ o pukom preživljavanju.

Ne, ovo se više ovako ne može izdržati. Ova država samo pomjera granicu svoje krajnosti idući od lošeg ka još gorem. Mislim da smo čak postavili novu kategoriju „lošeg“ koja nikada nije ni postojala. Sad umjesto da se kaže „loše je, grozno“ kaže se „kao u Bosni“. Ne znam da li mi je to smiješno ili je žalosno, vjerujem da kad bih znala zaplakala bih pa sad koji god da je razlog. Ovim ovdje ljudima, što ovdje žive treba podignuti spomenik, zato što je taj pojam „žive“ vrlo relativan. Živi su eto samo zato što dišu pošto im je sve ostalo u preživljavanju. No da ne bude kako je sve crno ima i kod nas ovih što uživaju. Baš se radujem promjenama takve vrste. Na primjer baš prije neki dan naš novi gradonačelnik kupio je auto od 120 000 KM. Pitam se samo kad li je prije zaradio tolike novce pa da kako kaže sebe „počasti“? Čuj ni manje ni više nego nova A8-ca. Dok je nije on kupio ja nisam ni znala da uopšte taj model postoji. No tu je naš dobri gradonačelnik da nama neznalicama kaže kako on ipak postoji, te da će biti toliko dobar da nam ga čak i pokaže. Što li bi mi bez takvih ljudi pitam se. Godinama živjeli u blaženom neznanju?

No stvarno ovo ovdje je više za izluditi. Nije ni čudo što ljudi masovno obolijevaju, što su isfrustrirani, ogorčeni, svadljivi i svašta još nešto. Još dođu ovi auslenderi pa mašu svojim repovima njima pred nosevima te samo produbljuju jad koji se već nagomilao u ogromnim količinama. Ne može se ovdje više ovako. Dosadilo je da gledam kako svugdje za svakog po nešto ima, osim za nas ovdje u ovoj lijepoj Bosni. Dosadilo je raditi ni za šta, dosadilo je preživljavati. Dosadilo je nemati i ne imati. Dosadilo je biti niko. Dakle vrijeme je. Vrijeme je da spakujemo kofere jer ovdje odveć nemamo šta tražiti. Vrijeme je napustiti sve što si cijeli život gradio i ići tamo negdje gdje počinješ ponovo ispočetka. Vrijeme je da vrijeme prestane prolaziti, da se iskoristi.

Dakle pakujte se, idemo. Što prije.


Amazonke.com

Mi smo redakcija APortala a vi čitate članak s našom preporukom 🙂

Comments

komentari

Protected by Copyscape