Martin Luther King: Ja imam san

Petnaestog siječnja 1929. godine u Atlanti rođen je Martin Luther King. Pored roditelja, živio je s bakom te bratom i sestrom. Crkva od njegova rođenja ima posebno važno mjesto u njegovu životu što ne čudi ako znamo da mu je otac bio župnik.

Ipak, još je nešto za njega imalo iznimnu važnost, a na što mu veoma, veoma rano ukazaše drugi – njegova boja kože. Ona boja čovjeka koja će ga za svagda, sasvim opravdano i nesumnjivo zasluženo, dignuti u neslućene visine.

Njegova boja kože, odlukom je nekih drugih, visokopozicioniranih neljudi, za njega značila daleko više od nekoliko nijansi tamnijeg tijela. Njegova je boja kože značila da koristi samo određene toalete, da nema jednaki pristup filmovima, da pohađa škole odvojene od škola za bijelu djecu, da ne smije ulaziti u svaki park, sjedati na svaku klupu…

Čini se da u njegovoj mladosti poniženjima nije bilo kraja, kao primjerice onda kada je doslovce bio prisiljen ustupiti mjesto u busu djetetu bijele boje kože. Ovaj je događaj svakako svojevrsni simbol potlačenosti i neravnopravnosti te neopravdana uzvišenja bijele rase nad crnom.

S 15 godina Martin Luther King upisuje Morhouse College, jednu od najboljih škola za crnce. Nakon diplomiranja upoznaje svoju buduću ženu Corettu s kojom ima četvero djece.

Iako je od najranijih dana pokazivao otvoreni otpor nepravednom poretku, krajem kolovoza 1963. godine, Martin Luther King, jedan od nesumnjivo najvećih vođa za prava američkog crnačkog stanovništva i dobitnik Nobelove nagrade za mir, održava svoj poznati govor I have a dream“.

Taj će govor sve do danas ostati neprocjenjiv zalog jednoj ljepšoj budućnosti. Onoj budućnosti u kojoj crnci i bijelci žive svoje živote uživajući jednaka prava i poštivajući jedni druge.

No, isprva se činilo da bi ova povijesna prilika ipak mogla biti prokockana. Sve dok mu Mahaile Jackson, jedna od njegovih suradnica, nije dobacila: „Ispričaj im o snu, Martine.“

I tada Martin Luther King, nakon prilično službena uvoda, odbacuje pripremljene papire i započinje čudesan, spontani, govor čije riječi generacijama nakon i dalje odzvanjaju gotovo svakom ulicom svijeta.

„Kažem vam danas, prijatelji moji, da usprkos teškoćama i razočaranjima s kojima se suočavamo, još uvijek imam san. Imam san da će ova nacija jednoga dana ustati i živjeti od ispravnih uvjerenja; Imam san da će moje četvero djece jednoga dana živjeti u naciji koja ih neće vrednovati po boji njihove kože, nego po karakteru; Imam san da će jednoga dana u Georgiji, sinovi robova i sinovi bivših robovlasnika biti u mogućnosti zajedno sjesti za stol bratstva.” – nastavlja ovaj voditelj Pokreta za građanska prava. Čovjek koji je pažnju nacije držao usmjerenu na pitanje jednakosti.

Četiri je godine nakon toga u New Yorku održao govor pred oko 300 000 prosvjednika u velikom „Maršu mira“ protiv rata u Vijetnamu. Tada je odvažno upirao prstom u američku politiku, nazvavši američku vladu „najvećim počiniteljem nasilja u današnjem svijetu“ te rekavši da su Amerikanci pobili oko milijun Vijetnamaca. Većina su od njih bili civili.

O veličini njegova duha i sveobuhvatnosti njegove duše dovoljno govore pitanja koja se nije drznuo javno postaviti američkoj vladi. Bio je to čovjek nikada tiši od nepravde, a s druge pak strane – nikada glasniji od pravde.

Možda se upravo u tome krije ključ koji bi svakoga, kada bismo ga pronašli, odveo ravno u središte njegove ljudskosti? Možda bi se tada i svatko od nas drznuo pitati naše vlade, naše vladare, naše velikane – zašto ulagati u metke koji će gasiti živote u kojemu god kutku svijeta i, dovraga, iz kojih god povoda, kada su u nas uprte oči onih gladnih? Bosih? Onih prepuštenih samima sebi?

Martinovim bi rječnikom to doslovce ovako zvučalo: „Država koja svake godine troši više novca na naoružanje nego na programe koji bi poboljšali život građana, je država koja ide ka svojoj duhovnoj smrti.”

Kad mu je već smrt lagano kucala na vrata, ne znajući što ga čeka, održao je još jedan u nizu svojih govora. Riječ je o govoru iz 1967. godine održanom u Atlanti, a pod nazivom „Gdje idemo dalje“. Tada je ukazao na dugoročno neodrživ i nadasve nepravedan poredak.

„Jednog dana morat ćemo uvidjeti kako se struktura koja proizvodi prosjake mora restrukturirati. To znači da se moraju postaviti pitanja. Vidite, prijatelji, kada se budete bavili time, doći ćete i do pitanja ‘Tko posjeduje naftu?, pitat ćete se ‘Tko posjeduje željeznu rudu?’, ‘Postavit ćete si pitanje – ‘Kako to da ljudi moraju plaćati račun za vodu kada su dvije trećina svijeta voda?’. Ovo su pitanja koja ćete si morati postaviti“.

No, da život najčešće piše sve samo ne bajke,potvrđuje i njegov primjer. Martin Luther King, čovjek koji je udisao, ili bolje reći živio za jednakost, tu istu jednakost nije dočekao. Krajem je ožujka 1968., samo godinu dana od svoga govora u New Yorku, ubijen u Memphisu gdje je došao podržati djelatnike javnih radova. U trenutku atentata stajao je na balkonu svoje hotelske sobe. Jednim hicem u vrat, u dobi od samo 39 godina, ugašen je život Martina Luthera Kinga.

Svojom je fizičkom smrću u rukama svijeta ostavio nepresušna blaga, lekcije i opomene. A baš je svatko od ukupno 100 000 okupljenih na njegovu sprovodu svojim prisustvom potvrdio veličinu njegova lika i djela. Ta se veličina potvrđuje i danas. Svakodnevno. Sa željom da se i u budućnosti nastavi potvrđivati… jer ima zašto. Jer vrijedi. Jer zauvijek znači.

                                                                                                             (potpisuje N.B.) Nela Baričević

Komentari

Nela Baričević

Vjerujem da ste to već masu puta čuli, no ja Nela, uglavnom udobno skrivena iza svojih inicijala, zbilja pišem od kada znam za olovku u svojoj ruci. Uostalom, zbog ljubavi spram pisane riječi diplomirah novinarstvo. Paralelno pisanju dužih djela, uživam pišući kraće priče kako za kolumnu koju upravo čitate, tako i za različite natječaje. Jedan me od njih odvodi u Otzenhausen gdje širim svoj krug zaljubljenika u književnost. U stvaranju su mi, osim olovke, temeljno oruđe osjećaji i sjećanja. Kažete od njih se ne živi? Slažem se. Ne živi se od njih, već zbog njih... Ne vjerujete li, zavirite u moja ispisana lutanja na FB stranici koju vodim, a naći ćete ju upišete li: "potpisuje N.B."

You May Also Like

Bol, Lisa Gardner,bibliomanija, Ana Čaić Blažević, APortal,majka, dijete