Što mama može učiniti?

Vjerujem kako svakog roditelja u jednom trenu uhvati činjenica kako je brzo prošlo razdoblje od rođenja malog klupka veselja do današnjeg trenutka. Mene to često uhvati kada ugledam tuđu djecu i shvatim koliko je prošlo vremena od njihova rođenja. Često se znam uhvatiti kako se u glavi zapitam pa nisi li se ti jučer rodio dok ispred mene stoji sedamnaestogodišnjak brade veče nego u mog supruga kojemu se čini kao da sam jučer išla u babinje.

Tek tada zapravo shvatim da je i ova moja mala beba koja mi noćima nije dala spavati, zbog kojih sam imala podočnjake do poda koje su u trenu bile zaboravljene čim bi me malene prljave rukice zagrlile i svaki umor zaboravio kada bi se sobom čuo veseli osmjeh kada bi me vidio, naraslo i da više nije mala.

Da, vrijeme se polako pomicalo dok malo po malo to maleno djetešce nije postalo jedanaestogodišnjak sa svojim karakterom i manama kao i svaka druga osoba. I dalje je velika beba, samo sada nema prljave ruke i dopušta mi spavati barem do 9 sati ali i dalje mi oraspoloži svaki dan kada me zagrli i kaže da me voli. A to mi govori često. I iskreno, vjerojatno i kao svaka mama bojim se dana kada će to prestati govoriti.

Sretna sam što smo u tih jedanaest godina uspjeli izgraditi odnos u kojem zna da može sa mnom podijeliti sve i da ću ga bez obzira na sve poslušati i posavjetovati. Do sada su to bile samo žalopojke oko nepravde u razredu, zločestog dječaka iz “c” razreda ili djeteta iz doma s kojim se nitko nije htio igrati. Dječje stvari koje su se njemu u tom trenutku učinile velikim. Razgovor bi nam uvijek tekao u smjeru pričanju o tome, mojeg pitanja kako je netko reagirao ili kako je on reagirao i što misli da se trebalo napraviti. Nekako mu ne želim nametati svoje mišljenje nego želim da on sam dođe do nekog zaključka. I često se iznenadim tom toplom srcu i glavi koja razmišlja na iskren i topli način. Al djeca su zapravo takva, topla, puna ljubavi i ne vide zlo, a svijet loš i ne igra po pravilima.

I onda dođe jedan dan, kada dijete polagano uđe u svijet odraslih. Polagano se gnijezdi u moje krilo, pa se ustaje, odlazi u sobu i ponovno vraća. Na moje pitanje odgovara da je sve u redu, da ništa nije i tako u krug. Sve dok ga ne posjednem i kažem da zna da mi može sve reći bez obzira na to što se dogodilo. Ono malo slatko lice se crveni, pokriva ga rukama i govori sebi u bradu:” Ok,ok”, hrabreći sam sebe. Brat mu se pored smije, pretpostavljam da zna o čemu se radi i tada shvaćam da nije ništa loše u pitanju. Polako ga puštam da dođe k sebi i nakon deset minuta nervoznog smijuljenja napokon progovara: “Pitao sam Kiaru da mi bude cura.”

O slatke li muke po prvoj ljubavi! Kada je sve jednostavno, sve šareno! Kada je stomak pun leptirića i lice se često crveni. Bila sam užasno sretna- moje dijete se zaljubilo!

Jesam li loša mama što me odmah štrecnulo u prsima kada sam shvatila da moj mali mišić raste? Što će ubrzo shvatiti da svijet ne funkcionira po pravilima i da se pravila često krše i da su okrutna? Koliko ga još mogu čuvati od tog zla? Kako da ga savjetujem, kako da ga utješim kada mu bude slomljeno srce? Možda ne s prvom ljubavi, ali s drugom trećom, petom? Kako da mu kažem da život nije bajka i da se moraš boriti da bi bio sretan? I da se mora boriti pošteno iako drugi neće?

Djeca su kao mali ptići.. Ne smiješ im podrezati krila, ali ih moraš naučiti kako da lete. I to upravo radim. Veselit ću se njegovoj sreći, tugovat ću s njegovom tugom. I biti uvijek uz njega. Vjerojatno je to i najviše što mogu učiniti. Gurati ga kada mora poletjeti, čuvati kada mora odmoriti. I voljeti. Bezuvjetno. To je jedino što mama može učiniti.

                                                                                                                                  Ana Čaić Blažević

Comments

komentari

Novo s Bibliomanije...