Pravo na život, moj život!

Ne pamtim kad sam se lošije osjećala zato što sam spola kojeg jesam nego zadnjih dana gledajući Poljakinje kako se bore za vlastito tijelo, prateći izjave ovih i onih, slušajući teze s ove ili one strane. Da, netko će reći da je to još daleko i da se neće dogoditi i ovdje, ali nije, puno je bliže nego što se na prvu čini. Strah od nemoći je prisutan i bez da ukinu pravo na pobačaj.

Razvoj situacije u društvu, medijima i na društvenim mrežama potaknuo me na razgovor s bliskom prijateljicom koja je doživjela iskustvo koje si ni jedna djevojka ili žena ne priželjkuje. Neki dan, nas dvije:

“Ne vjerujem vlastitim očima i ušima, jesi vidjela što se događa u Poljskoj? Ti ljudi su bolesni!”

“Čekaj, Petra, prije koju godinu, kad si i sama abortirala rekla si da to više nikad ne želiš doživjeti. Ne razumijem zašto se sad buniš, ti si svoje pravo iskoristila… Oprosti, ali, objasni mi..”

“Tako je. Vrlo vjerojatno ne bih to ponovila. Ali, iako je to daleko najgora stvar koju sam doživjela, ne želim da se meni, mojoj sestri, prijateljici ili kćeri zavežu ruke nađe li se u sličnoj situaciji. I da bude primorana proći još goru torturu od mene.

Petra je u tom trenutku malo zastala, donja usnica joj se počela tresti, kako to uvijek biva kad je na rubu plača i nije se zaustavila. Kroz suze:

“Ne, Ana, ne bih to ponovila. Ne bih ponovila mjesec dana sjedenja u čekaonici u jednoj od poznatijih bolnica u Zagrebu i tretman doktora koji sam tamo dobila. Da, bila sam klinka i sretno zaljubljena, relativno educirana… Kad bolje razmislim, sigurno sam više znala o eventualnom riziku od mnogih drugih no opet… niti kondom nije bio dovoljan i jebiga… Dogodilo se. Došla sam toliko rano doktoru da prvih tjedan dana, unatoč pozitivnim testovima, nisu bili sigurni jesam li uopće trudna. Ništa se nije vidjelo na ne pamtim više koliko ultrazvuka. Svi vaginalni i ni jedan nježan, a maternica ti se širi i boli te trbuh kao da imaš najgoru mengu ikad. Kad su konačno proglasili trudnoću nisam odahnula, još su mi, zbog bolova prišili preko kartona i RIZIČNA TRUDNOĆA i tad, kao klinka od jedva 20 godina, u glavi imaš mnoštvo neodgovorenih pitanja. – Zašto rizična? Kako rizična? Što da radim? Je li mi ovo jedina šansa da imam dijete? – Sve pitanja bez odgovora i dan danas.

Moja pretpostavka je da se radilo samo o zastrašivanju da se eventualno predomislim. Nekih tjedan dana prije zahvata, na još jednom ultrazvuku jedna doktorica me pokušavala odgovoriti govorivši mi da djetetu ne treba da ja završim fax i da budem sretna i ostvarena, da dijete to ne pita, da pogledam nju kako ima 40 i kusur godina i nema djece i, eto… da si razmislim. Plakala sam k’o kišna godina i nitko me nije razumio. Niti onaj s kojim sam dijelila krivicu za to što sam prolazila. On je na moju vijest o trudnoći reagirao sa: “Ajme super, ja to mogu!”, jako ponosan na svoju plodnost odmah mi je odbrusio da moram pobaciti jer će ga inače starci pribiti na križ. Doslovno. Nakon te doktorice koja me pokušavala odgovoriti isti je reagirao sa: “Petra, prekini, koji ti bog ona ima kaj govorit?! Idući tjedan je sve gotovo i prestani.” i tako mjesec dana uspona i padova, skrivanja simptoma od ukućana i manje-više sve sama. Inkriminirani je bio kilometrima daleko, u drugom gradu, a mami sam samo izvještavala što je taj dan bilo kod doktora i kad je termin. Ona je bila najveća podrška u svemu tome. Do tada najbolja prijateljica je samo nestala s lica zemlje da bi mi, godinama kasnije, priznala da se nije mogla s time nositi. I dalje joj, u glavi, aplaudiram kad god je sretnem…”

Grlim Petru dok se stare rane otvaraju, ne znam ali pretpostavljam da boli jednako kao i prvog dana.

“Pusti me, Ana, moram ovo izbaciti iz sebe jer pucam danima dok gledam ove kretene na televiziji i u novinama. Nemaju pojma o čemu pričaju jer nisu ništa slično doživjeli. Shvaćaš li da su se prema meni, u toj istoj bolnici, visoko pozicionirani doktori ponašali kao da sam zadnje smeće?!

“Ah, evo, još jedna.” – tako je primarijus reagirao kad sam prvi put došla. I tako neka uvredljiva rečenica svaki put. Pred kraj, kad je samo trebalo dogovoriti termin, napravila sam svoju domaću zadaću, istražila sve što mi je trebalo i prerezala im jezike kad sam ušla u ambulantu i počela bacati znanstvene činjenice pokazavši im tako da nisam jedna od onih koja abortus koristi umjesto kontracepcije, a nažalost ima i takvih, i da mi nije svejedno što će biti sa mnom i mojim tijelom nakon zahvata. Onda su se uozbiljili i počeli me gledati kao osobu koja, osim maternice ima i mozak. Odlučila sam dati više novca i da me uspavaju, sve samo da se što manje sjećam svega. Nažalost, nije pomoglo jer su mi tuš koji ide prije zahvata gurnuli prije nego što je anestezija počela djelovati. Sjećam se da smo ispred sale stajale ja i još jedna cura mojih godina, samo smo buljile u pod. Ona je potegnula iz drugog grada jer tamo, kod privatnika, nije mogla obaviti zahvat u općoj anesteziji. Tresle smo se obje. Da je ona, kojim slučajem, išla prije mene, nisam sigurna bih li ikad ušla u tu salu. Ali jesam…”

“Petra, nemoj dalje. Prošlo je. Sad je sve odlično i živiš svoj život.”

“Nije prošlo. Znaš li kako je kad se probudiš iz te anestezije, plačeš, a suze ne idu? Ne idu. Oči te peku jer plačeš na suho… Moja majka je došla u sobu kad su me dovezli, samo da me poljubi u čelo i objasni mi da ne može biti tamo i da ću ja sad tu spavati koji sat. Idiot s kojim sam bila sjedio je vani i plakao cijelo vrijeme da bi sad, godinama kasnije, pričao da sam to napravila njemu iza leđa. U sobi nas je bilo 6 ili 7 i ja sam bila najmlađa. Pored mene je bila žena koja je cijelo vrijeme stiskala fotografiju svoje dvoje odrasle djece. Sjećam se da su suze curile s fotografije. Ona mi je govorila da ne brinem, da je ovo samo ružna epizoda, da ću imati dijete kad ću za to biti spremna. Nasuprot je bila žena od kojih 40-ak koja nije progovorila niti riječi, ona je bila, kako sam čula na hodniku, “samo na kiretaži jer s plodom nešto nije bilo u redu”. Obrisala je koju suzu i nastavila gledati u plafon. Druga, približno iste dobi, je cijelo vrijeme povraćala zbog anestezije, stavljala noćni uložak jer je, obzirom da moraš ležati na leđima, sve otišlo po krevetu. Jedna nije bila mentalno sposobna raspoznati što se dogodilo i prije i poslije zahvata, i bila je s nama. Djevojka iz drugog grada, koja je bila skroz desno, ona je i dalje buljila u pod i brojala suze.

U tom trenu je zabunom ušla sestra, bilo je vrijeme ručka i nosila je hranu, otvorila je vrata i samo glasno ispljunula: “AH, TO SU ABIĆKE!!!!”

Nikad više nisam mrzila niti vlastito niti tuđe žensko biće.

Moment kad moraš na noge je poseban, nije da te jako boli, nešto poput jače menge, ali treseš se od svih emocija koje kolaju tvojim tijelom. Otišla sam doma, otuširala se u nečemu što je bio spoj vode, gela za tuširanje, suza i krvi. Idući dan mi je u posjet došao Odgovorni, donio cvijeće jer nam je bila neka obljetnica i rekao: “A kad ćemo mi imat bebu, onda…”. Nije stigao završit rečenicu, već je bio vani, nažalost, ne kao bivši.

Uz moju mamu, svijetla točka je bio moj ginekolog kojem sam došla par tjedana kasnije. Čim sam ušla u prostoriju, posjeo me pored sebe, položio ruke na moje, pogledao u oči i pitao: “Kako ste?”. Lagala sam da sam dobro i pustila da prođe par godina od tada.”

Tu sam ja počela plakati kao kišna godina i molila je da prestane, ali nije se dala:

“Ana, ja sam otišla u vrhunsku ustanovu. Nisam bila needucirana, dala sam nemalu svotu novca jer mi je bilo u interesu da sve prođe što bezbolnije i pogledaj kako je bilo. Shvaćaš li što će se dogoditi ako se zabrani abortus? Kako će tek onda to izgledati? Tko će educirati cure kako prevenirati da do toga uopće ne dođe? Ne zagovaram abortus, zagovaram samo da svatko ima pravo izbora što će napraviti s vlastitim tijelom iz razloga koji su samo njemu odnosno njoj bitni i poznati. Glupo je reći da mi nije žao što sam to napravila, no i dalje tvrdim da bi bilo puno gluplje da sam tada izdržala tu nazovi rizičnu trudnoću i ostala sama s djetetom koje bi za oca imalo sve ono što mu ne bih htjela da ima, i mladu majku koja je tek počela upoznavati svijet oko sebe. Da, ja sam svoje pravo iskoristila, pravo na MOJ ŽIVOT. I voljela bih da ga i druge imaju bez osude i maltretiranja okoline.

I to je sve što imam za reći na temu koja puni medijski prostor. Ne, ne ulaziš u salu sa smiješkom na licu, niti ne ideš poslije na kavu. Nastaviš živjeti, samo malo drugačije i opreznije, zbog sebe.

Zagrljaj,

Ana Kolar


Amazonke.com

Mi smo redakcija APortala a vi čitate članak s našom preporukom 🙂

Comments

komentari

Protected by Copyscape