Život piše priče…

Listajući naslovnu stranicu Facebooka, za oko mi “zapne” pitanje: “Jesi li ti postao onaj čovjek koji si htio biti kada si bio dijete?”.

Nisam htjela razmišljati o tome pitanju, ali mi je odzvanjalo u ušima.
Jesam li postala ono što sam htjela?
Što sam to zapravo htjela?

Ah da, kada sam bila peti razred osnovne škole sanjala sam o tome kako ću jednoga dana napisati i izdati vlastitu knjigu. Nisam znala o čemu ću u njoj pisati, ali znala sam da ću pisati.

Evo, 25 mi je godina, još ništa izdala nisam, a da iskrena budem, ni nemam više tu želju. Pišem ovako, svaki dan ostavljam po komadić sebe na nekom listu papira ili u nekoj objavi. Dovoljno mi je tako.

Nekada u srednjoj školi, javila mi se želja, da kada krenem na fakultet, upišem socijalni rad. Voljela sam oduvijek to, i glasno sam o tome pričala dok mi jedna osoba nije promijenila odluku, rekavši, kako socijalni radnik mora nekada odvojiti dijete od majke. Toliko hrabra za taj korak nisam bila. Da je ne znam kakva situacija u pitanju, previše sam osjetljiva.

Odustala sam od te želje.

Nakon toga htjela sam biti arheolog jer sam oduvijek voljela istraživati. Tražila bi oko kuće čudna mjesta, a onda malom motikom kopala ne bi li pronašla nešto staro tisućljećima.

Znam da sam baku ispitivala što se nalazilo na mjestu gdje mi živimo, prije nego li se itko naselio. Ona mi je pričala priču o moru i o tome kako je Gradina (vidikovac u mjestu gdje živim) bio mali otok. Ne znam je li tu priču izmislila, ali sviđala mi se. Kod djeda sam stalno proučavala stare novčanice, satove, kovčege, šalice…

I dan danas rado upalim i pogledam emisiju o antikvitetima.

Nije postojao niti jedan film o Egiptu da ga nisam pogledala. I nekoliko knjiga o njemu sam pročitala. Jedna od najvećih želja, koja me drži i dan danas bila je da posjetim Egipat. Jednom ću je ispuniti. Nisam upisala arheologiju jer su me uvjerili da u Hercegovini nemam što istraživati i da su arheolozi malo “uvrnuti”. Nemam diplomu arheologa, ali ruku na srce malo sam “uvrnuta”.😅

Nakon toga htjela sam upisati turizam jer sam voljela strane jezike i jer sam završila srednju školu za hotelijersko-turističkog tehničara, pa je nekako bilo logično. Nisam upisala turizam, jer mi se popis predmeta nije sviđao, ali odlično pričam talijanski, engleski i njemački.

Onda sam htjela upisati kriminalistiku jer sam oči izgubila gledajući seriju “Kosti” i “CSI Miami”, ali nije bilo toga fakulteta u Mostaru, a nisam htjela ići u Sarajevo ili Zagreb. Dogodine se otvorio taj fakultet. Vidiš?

Na kraju sam se odlučila da upišem hrvatski jezik i književnost na filozofskom fakultetu i pedagogiju na FPMOZ-u. Zašto to? – jer sam djecu oduvijek voljela i jer sam imala prekrasnu profesoricu iz hrvatskog jezika u srednjoj školi, koja me navela na to da poželim da budem kao ona.

Odustala sam na trećoj godini nakon što sam odabrala temu za obranu preddiplomskog. Pred sami kraj. Sve sam šokirala s tom odlukom, ali priča je preduga da ju sada ispišem.

Tad sam bila na rubu živčanog sloma, a danas sam ljuta na sebe zbog toga.
Kako god, nemam diplomu.
Po pitanju toga, nitko i ništa sam.

Nemam papir koji ću uokviriti i okačiti na zid. Nemam nikakvu titulu da ju drugima “trljam” o nos, kao što neki rade.

I tako, s godinama su se želje mijenjale. Od svake želje ispunio mi se neki dio nje.

I ono što mi je bilo zanimljivo u ovome pitanju je to da nikada nikoga, pa ni sebe, nikada nisam čula da, kada odraste, želi biti čovjek.

Odrastajući, ja sam to postala.

Drago mi je da imam srce koje raspolaže s morem ljubavi. Drago mi je što se trudim da svima obrišem suze s lica i nacrtam osmjeh. Drago mi je što nisam zlopamtilo i što lako oprostim jer sam tako mirne savjesti. Drago mi je što kada pogriješim, zamolim za oprost.

Drago mi je što znam na vrijeme odmaknuti od ljudi kada osjetim da bi mogla da ih povrijedim. Iako možda u tome trenu ne razumiju moje odlaske, s vremenom sve sami shvate.

Drago mi je što nigdje nisam vrata zatvorila “guzicom” i što mogu sve koje sam upoznala pogledati u oči. Sretna sam što sam postala ovo što jesam.

Zato, ako me pitaš danas, što a sam po zanimanju, reći ću ti da sam čovjek.

Ako me upitaš imam li diplomu, reći ću ti da imam iz ljudskosti.

Više od toga ništa mi ne treba jer s tom “diplomom” mogu učiniti sve što zamislim i mogu biti sve što poželim!

Dok god nikoga ne gazim, i ne podmećem nogu drugima zbog vlastitoga uspjeha, samo nebo mi je granica!

Danijela Luburić


Amazonke.com

Mi smo redakcija APortala a vi čitate članak s našom preporukom 🙂

Comments

komentari

Protected by Copyscape