Kurva ili svetica – na fitnessu

Svi koji me znaju, znaju da sam fanatik po pitanju vježbanja. Ne bi se reklo nužno po mojoj figuri jer sam, hvala bogu, i fanatik po pitanju jedenja svega što postoji, ali činjenica je da odavno vodim aktivan život po pitanju tjelovježbe. Samo nikada nisam imala titulu ‘sportašice’ jer imam dvije lijeve i ne mogu uloviti loptu na napuhavanje (za plažu) ni da mi život ovisi o tome. Ali plesala sam cijeli život, a onda se prebacila s vremenom u fitness. Bilo je tu i ljubavnih afera sa pilatesom, ponekad i jogom, jedan period sam mahnito skakala po raznim insanity/aerobik/spartan programima, ali uvijek sam se vraćala dizanju utega jer – to volim.

Nema adrenalina ni većeg osjećaja zadovoljstva nego kada podignete nešto što nikada niste mislili da ćete moći. Nema ljepšeg prizora nego kada u ogledalu gledaš kako tijelo spremno sluša sve zadane naredbe i postaje ljepše, veće, bolje. Kao što sam rekla, nije za svakoga, ali za mene je to hobi u kojem se uistinu pronalazim. Fizički mi odgovara, osjećaj je sjajan, puni me endorfinima kao ništa do tada, a realno, i služi mi kao psihoterapija. Tek nakon treninga, u potpunosti ‘ispucana’, spremna sam za izazove s čovječanstvom.

Po svemu ovome ispada da je teretana, iliti gym, mjesto iz snova i svi se trebamo tamo preseliti. Ok, malo zaudara, ali bože moj. Ipak, zanimljivo je vidjeti kako u teretani, društveno irelevantnom mjestu, vrlo je vidljivo kako jednakost spolova nije nešto što postoji u društvu. Možda u uljuđenim politički korektnim društvenim odnosima, ali u samo ljudskoj srži, ne postoji. I stojim iza toga! Odakle sad ovakav zaokret?

Ne znam jeste li ikada vidjeli kako izgleda ‘pravilnik’ za muško odijevanje. (Karikiram, ne postoji pravilnik kao takav, ali postoje bezbrojni savjeti, mišljenja i sugestije.) Da skratim, ako ste muško, u teretanu možete doći u dugom ili kratkom. To je više-manje to. Možete vi sada imati majicu kratkih rukava ili bez, ako vam smeta, ima ljudi koji vježbaju u hoodicama, ima onih koji imaju kratke hlače, duge hlače, muške tajce ispod širokih kratkih hlača (još pokušavam odgonetnuti svrhu ovoga, ali mi ne ide?). Ali glavni argument je da vam bude ugodno. To je to. Ionako dolazite vježbati, nije da će vas netko gledati!

Ako ste žensko, to izgleda malo drugačije. Kad kažem ‘malo’, mislim ‘dijametralno suprotno’. Jer, vidite, ako ste žensko i dođete u teretanu u, nazovimo, ‘modernoj ženskoj opremi za vježbanje’, osjećat ćete se gotovo kao da ste u kupaćem. Ok, nije toliko otvoreno, ali ni ne skriva, brate, nešto pretjerano više. Vidi vam se svaki mišić, svaka žilica. Da se ne lažemo, to je najudobnija stvar koju ćete ikada obući i nije slučajno odjeća za vježbanje. Funkcionira kao druga koža, ne sputava vas u kretanju, u samoubilačkim pothvatima kao što je cardio vam dozvoljava da dišete, a uza sve to, pa ono – slatka je.

I tu opet ne bismo imali problem da i vi dolazite tu ‘vježbati, a ne da vas netko gleda’. Jer, vidite, ako ste žensko, itekako će vas svi gledati! Možda ne dok zbunjeno bauljate između sprava, ali čim se pripremite za squat, za deadlift ili bilo što na ‘cable machinu’ (ubijte me, nemam pojma kao se to kaže na hrvatskom), vjerujte mi, svi u tom trenutku, u toj teretani znaju gdje se nalazite i što vježbate. Tako da imate horde fitnes blogerica koje će vam staviti svoju istreniranu pozadinu u prvi plan na instagramu, ali će svejedno za vrijeme vježbanja svezati dugu majicu oko struka. Jer, jebiga!

Naravno, nismo sve građene kao fitnes blogerice tako da se sve mi sa nesavršenim tijelom, osjećamo još izloženije. A da ne govorim, isfrustrirano! Jer, brate, ako ja ne gledam tvoje dupe dok radiš neispravan deadlift (ne bih bila na mjestu tvojih leđa sutra ujutro), nemoj se ni ti ‘slučajno’ prešetavati oko mog ‘mjesta’. Jer vjerovali ili ne, žene nisu došle u teretanu kako bi ih svi gledali pa se one šepurile – došle su odraditi što se odraditi mora, oznojiti se kao stoka, zajapuriti se u licu, uplašiti se vlastitog odraza na izlazu i zadovoljne otići kući. Baš kao i vi!

Pošto svi znamo da je u našem društvu u kojem vlada jednakost spolova, od stoljeća sedmog na snazi podjela na ‘kurve & svetice’, lako je bilo zaključili da u teretani postoje te kurve koje su tu došle remetiti skladan raspored vježbanja prosječne muške jedinke pa su se tu, zamislite, odlučile vježbati u tajcama(?!). Postoje i te druge, fine žene koje su došle samo poskrivećki se ušuljati, otrčati svoj cardio i pobjeći glavom bez obzira. Neke se ponekad i ohrabre pa zađu i u prostoriju sa spravama, ali već godinama ih nitko nije vidio da su provirile među slobodne utege. Tu je ‘ekipa’ i tu, osim ovih drolja s početka, fina pristojna žena nema što raditi. Te ‘svetice’ u mojim očima su stvarno zaslužile da im se nabaci nekakva titula mučenica jer količina pamuka koja se nalazi na njihovim tijelima za vrijeme vježbanja, u meni budi poriv za nesvjesticom. Čak se niti ne šalim!

Vrlo loše podnosim vrućinu (nema riječi kojima mogu opisati sreću zbog izbjegnutih hrvatskih temperatura ovog ljeta) i za mene je svanulo sunce onaj dan kada sam otkrila ‘dry-fit’ materijale. Također, koliko god bila nezadovoljna izgledom vlastitih ruku, nema teoretske šanse da ikada obučem nešto s rukavima za vježbanje jer imam osjećaj da ću se ugušiti. I to ide tako daleko da sam pokušala biti cool s onim velikim slušalicama što su sada moderne. Jednom sam ih stavila. Jednom!! Imala sam osjećaj da su mi se uši otopile. – I zato kažem svaka čast svakoj ženi koja dođe tamo, popne se na onu traku i odvali polusatni sprint sa tatinom Ožujsko majicom na leđima. Uvjerena sam da je efekt isti kao da si trčao sa viteškim oklopom na ramenima. Ali ne mogu reći da se nisu ‘zaštitile od pogleda’.

I to je stvarnost koje moramo biti svjesni. Volimo propagirati jednakost spolova, žensku emancipaciju i prava na jednake načine življenja. Ali veoma su velike šanse da se ništa navedeno neće nikada ostvariti. Ne zapravo. Jer nikada muškarci neće gledati žene na način na koji žene gledaju muškarce. Imam ja muških prijatelja koliko hoćete i oni su za mene aseksualna bića. Ali vidite, još nisam upoznala (straight) muško koje nije znalo ‘kakvo dupe’ mu ima koja frendica. I to se preslikava u sve pore života – kolege vas mogu poštovati i tretirati kao ‘jednog od dečki’, ali to je tako samo ako im niste privlačni. Isto je i u teretani. Neki će smatrati da ste super zgodne i potajno blejati, neki će smatrati da niste dovoljno isklesane pa će vas samo prijezirno odmjeriti, a neki će zanemariti vaše postojanje jer ih niste dostojni. Što god bilo, i dalje prvenstveno govorimo o tome da ste u nekom trenutku ipak bili ‘izvagani, izmjereni i ocjenjeni’. Nešto što žensko ne čini svakom muškom biću koje uđe u prostoriju.

Možemo se izvlačiti na evoluciju, na muškarce kao ‘seksualno dominantna bića’, na biološke predispozicije i ne znam ti ni ja što. Ali sve to ostaje kao činjenica i nešto što svaka žena uzima u obzir. U svakom trenutku svog života – tako da nemojte misliti da mi to ne znamo, samo zato što se pravimo. A pravimo se jer nam je lakše tako nego ulaziti u sukob sa svakom jedinkom koja pogleda u našem smjeru. Jer takvih je previše. Zato neke od nas vježbaju u bratovoj majici za krečenje, a neke u floroscentnom topiću sa zavezanom majicom oko struka. Neke od nas, poput mene, ne daju se ograničiti pa vježbaju bez ikakvih majica oko struka.

Ali zato idem u teretanu u 7:15 kada nema žive duše. Idem bez majice oko struka, ali sa snažnom voljom da mi se neće oduzeti osjećaj zadovoljstva, adrenalina i postignuća koje imam za vrijeme svog boravka tamo. Pa makar i ranom zorom.

I zato se zalažem za muške tajce kao obavezni dio opreme – pa da vidimo kako je to kad si ogoljen pred svima! Iako vjerujem da bi se dečki preporodili kada bi saznali kakvu udobnost skriva dobra lycra u kombinaciji s dry-fit formulom 😉

Živjela jednakost spolova ili kako se već zove ovo što imamo pred sobom!

Maja Marić


Maja Marić

Kraljevna na zrnu graška dugo je bila moja najdraža bajka iako nisam znala točno reći zašto. Uz Snježnu kraljicu i Sretnog princa nekako je uvijek dirala tu neku žicu duboko u meni. Divna krasna mila pametna kraljevna kojoj jednostavno UVIJEK nešto smeta! Nešto poput graška. Maleno i nebitno, reći će neki. Ali ne i kraljevna! A takva sam i sama – krunu sam zagubila negdje putem, ali ostao je taj vječni osjećaj iritacije. Iz tuđe perspektive tako sam vječno bila razmažena, čudna, ufurana cura koja pati od sindroma Marije Antoanete! Ja se jednostavno nisam obazirala i pronašla sam ispušni ventil – pisanje. O svemu i svačemu, o radostima i tugama, o bjesovima i čarolijama, o najmračnijim sferama. O majčinstvu i tetovažama, o glazbi i gastarbajterima. O smislu postojanja i ljubavi prema kavi. Osim ovog divnog portala, pronaći ćete me i na #misusovo blogu. A ja ću i dalje pisati uvijek i svugdje, baš u inat grašku! A ostali… pa – neka jedu kolače!

Comments

komentari

Protected by Copyscape