Uspravim pogled i ugledam ogromnu santu leda koju je ocean vukao gdje god mu se prohtjelo. Hladnoća koja me prožela bijaše najjača do tada – štoviše, toliko jaka da se trenutno počnem smrzavati! Teško mi je opisati taj osjećaj: iako sam se naglo povećala i narasla, postala sam znatno lakša nego prije! Čvrsto sam se stisnula uz ostale koje su zapele kao i ja, te sve zajedno nastavimo plutati oceanom.

Ponovno sam se mogla malo odmoriti od iscrpljujuće jurnjave. U zasljepljujućoj bjelini sam promatrala polarne lisice, medvjede, razigrane tuljane i nepregledne kolone pingvina kojima očito nije bilo hladno kao meni. Nađem svoje mjesto pod zubatim suncem i stanem se izležavati. Ubrzo mi postane toplije i počnem se otapati – opet sam bila ona stara. I dok me lagano ljuljuškanje valova uspavljivalo, jedan mi se osjećaj učinio poznatim…

Ovaj puta sam se uspinjala vrlo dugo, tako da sam dospjela na izvanrednu visinu gdje mi je bilo hladnije nego ikada. Naletjela sam na ostale i brzo se spojila sa njima – odmah mi postade ugodno i toplo. Tako sam letjela neko vrijeme znajući da će uslijediti neizbježan pad i, priznajem, nije mi bilo svejedno.

No, gle čuda: pad je bio sve samo ne vrtoglav! Nježno sam lelujala povijajući se čas u jednu, čas u drugu stranu! Po ne znam koji puta sam promijenila oblik i polako se spuštala ka zemlji – tko zna gdje ću sada završiti?

Spustila sam se na vrh neke planine gdje sam ostala godinama i manje-više se dosađivala. Samo su rijetki ljudi katkad dolazili ovamo zabijajući nekakve zastave tik uz mene – sigurna sam da me nisu ni primijetili. I kada sam već pomislila da ću zauvijek ostati zarobljena na vrhu ogromne planine, počnem se oprezno kotrljati prema njenom dnu. Ne znam kako sam nestala u njoj, no znam da sam tu već bila – opet me okruživalo ono hladno i mračno mjesto sa početka priče. Brzo se stanem naguravati sa ostalima tražeći izlaz van, nestrpljivo iščekujući gdje ću završiti.

Čak i danas, uz sve rođendane koje sam proslavila i brojna iskustva koja sam stekla, nemam pojma što me u budućnosti očekuje. Od kad znam za sebe kružim u prirodi i vrlo jednostavno mijenjam oblik, pa mogu ići bilo kuda. Ne postoji mjesto koje nisam posjetila, no opet se uvijek iznova iznenadim čudesnim svjetskim čudima. Pa bila sam na vrhu najviše planine i na dnu najdubljeg oceana; u opasnim riječnim brzacima i dosadno mirnim jezerima; sa rosom što se budi nad livadom i vrelom koje izvire pod zemljom; djelić oaze u pustinji i lagune daleko od nje; vruća para i hladan led; tihi oblak i bučni slap; vodoskok i vodopad…

Kažu mi da značim život jer me svi trebaju i traže, no ipak me znaju preraditi, uprljati i zagaditi. Ponekad se toliko naljutim da skupa sa ostalima natjeram u bijeg sve preda mnom, ali puno češće uživam u igri sa nevinim životinjama i dobrohotnom djecom. Iako me katkad pojedu i popiju. Međutim, upravo tada osjetim najveću radost i sreću jer shvatim koliko sam im zapravo bitna. I uvijek se nekako vratim i nastavim proživljavati sve te iste, a opet toliko različite stvari – svaku na svoj način.

Da, vodim doista zanimljiv život. Mada se to na prvi pogled teško može zaključiti – ta ipak sam ja samo jedna sićušna kap vode.

Bok.

Sven Hrastnik

Mi smo redakcija APortala a vi čitate članak s našom preporukom 🙂

Komentari