Dnevnik jednog introverta…

Dugo sam se borila sam sa sobom. Gledala sam tuđe živote i razmišljala kako i ja trebam željeti tako nešto, živjeti tako nekako. Zavidjela sam curama koje su išle na ona grupna putovanja za vrijeme faxa i vraćale se pune živopisnih priča. Svaki puta kada bi netko pričao o svojim festivalskim iskustvima, putovanjima na drugi kontinent s nepoznatim ljudima, učenju engleskog u udomiteljskoj obitelji – mene bi ubo žalac ljubomore.

I stalno sam si predbacivala zašto ja nisam takva, zašto ja ne mogu tako, zašto se ne potrudim barem malo?

Ali isto tako sam znala da vrlo često trebam osamu, da bez ‘dva sata blejanja u plafon sa slušalicama na ušima i glazbom na najjače’ nisam sposobna odraditi tjedan i da mi je vrlo često prazna soba u domu bila veći zgoditak na lotu nego party s ‘it ljudima’. Idem tako daleko da sam znala dečku reći da mi cimerice nema dva dana umjesto tri – samo zato da mogu jedan provesti sama.Kako su godine prolazile, uočila sam da postajem sve gora u nekim segmentima. Kada mi zazvoni telefon, osjećam se uvrijeđeno i izmanipulirano. Tko me to sad zove bez da sam ja UNAPRIJED OBAVIJEŠTENA da će me zvati (ne šalim se)?! Na zvono se ne odazivam osim ako znam tko dolazi ili iščekujem pošiljku. Volim komunicirati s ljudima, ali samo kada znam s kojim i gdje će se to odvijati. Mogu i upoznavati nove horde, ali opet, uz prethodnu napomenu.

Svaka situacija koja mi se nameće bez mog prethodnog pristanka, za mene je noćna mora. I doslovno sam većinu svog života mislila da nisam normalna. Možda imam problem? Možda mi treba stručna pomoć? Možda sam loša osoba?

Jer sve moje prijateljice su živjele spontano i nije im padala kruna s glave ako moraju biti u hostelu sa zajedničkim wc-om. Ja sam to mogla ‘odraditi’ s 23. Sada ne dolazi u obzir.

I kada bih na trenutke pomislila da sam možda introvert, razuvjerili bi me svi oko mene. Jer vidite, ja KADA sudjelujem u društvenom životu, onda sam ‘glavna’. Družim se sa svima, pričam sa svima, najglasnija sam i spremna na sve ideje koje se ponude. Imam strašno velik krug poznanika i sa svakim od njih sam u stanju sjesti na kavu i razglabati iduća dva sata o svemu što nam padne na pamet. Uglavnom s ljudima pričam tako da se nabacujem lošim forama tako da, općenito, ljudi misle da sam umišljena glupača (dok me ne upoznaju), a onda poslije misle da sam legendarna. Malo krava, ali legendarna. I sve to nitko ne može povezati s bilo kakvom vrstom introvertnosti jer se vani, među ljudima, ponašam kao pravi pravcati ekstrovert!

Ali stanje se pogoršalo nakon što sam rodila. Za mene je bila prava noćna mora dijeljenje sobe u rodilištu, sveopće pokazivanje sisa na izvolte, dojenje u društvu, odlasci u park gdje ljudi misle da se moramo sprijateljiti i sl. Vrag mi nije dao mira i morala sam pokušati naći što to točno nije u redu sa mnom. Zar je moguće da sam jedina? Ili još gore, zar je moguće da nas ima još, ali se pravimo da smo sasvim ok?Dijagnoza je vrlo jednostavna. Dobar dan, ja sam Maja i ja sam ekstrovertni introvert. Što to uopće znači? To znači da znam funkcionirati u masi. To znači da kada se ide van, ja sam uistinu vani. I mogu pričati sa svima i šarmirati vašeg didu jednako kao i šefa i nikada nitko od njih neće o meni pomisliti išta osim toga da sam najdruštvenija osoba koju su upoznali u zadnje vrijeme. Ali to i dalje ne znači da ja u svakom trenutku, svakog dana, i dalje većinu vremena ‘živim u svojoj glavi’.

Sve analiziram, sve primjećujem i konstantno vučem paralele. To znači da i u najuzbudljivijem trenutku života, i dalje nisam u potpunosti opuštena i svjesna sam svega što radim. To znači da živim za priznanjem svog rada (i sebe općenito), ali svaka pažnja duža od 30 sekundi mi ne odgovara i rezultira mojim povlačenjem u sebe.

To znači da vrlo često želim biti okružena ljudima, ali zapravo nemam potrebu pričati ni s kim. To isto znači da ako pričam s vama, uistinu me zanima sve što imate za reći i doista vas želim upoznati. Small talk je za mene najveća kazna društvenog života. Ne preferiram velike grupe, ali imam lepezu izrazito različitih ljudi s kojima se volim družiti – po potrebi. I vrlo često moram upotrijebiti vanljudske napore da se prisilim da idem među ljude. Što i dalje ne znači da u tome ne uživam – kada dođem tamo.

Meni su se napokon kockice u glavi posložile i jasan mi je način na koji funkcioniram. Lijepo je znati da nisi nenormalna i da i drugi ljudi prolaze kroz isto. Što i dalje ne znači da takva narav nije ponekad problematična – pogotovo kada morate objasniti ljudima koje volite da vam je stalo do njih. Iako im se ne sjetite javiti deset dana. Ali kada im trebate uistinu ste tu za njih. I sve što želite je znati da su i oni tu za vas, be obzira što ćete nekada izabrati čitanje knjige umjesto njihovog društva.

Maja Marić

Comments

komentari

Novo s Bibliomanije...