Mostovi života…

Život voli mostove. Voli ih graditi. Jednako tako, rekla bih, voli ih rušiti. Opakim i posljedično bolnim detonacijama voli spašavati zanesenjake poput mene. Sanjare. Skamenjene nas tako život u posljednji trenutak povlači s urušavajućeg mosta.

Jedan je od mojih mostova bio i on. Tijekom smo prvih izlazaka podizali konstrukciju. Bili smo tako ponosni misleći da gradimo najviši i najljepši most. Baš onaj most koji će u nadolazećim vremenima, koliko god ta vremena bila nemilosrdna, ostati neustrašivo stajati.

Jednom je taj naš most bio simbolom našeg zajedničkog života.  Poslije nas ostao je odbačen ležati u obliku ruševine koja prkosi prelijepom krajoliku. Naivci. Mislili smo kako je dovoljno graditi u visinu. Žurili smo se. Zadihani smo u trku donosili novi materijal i slagali. Upirali smo svom snagom kako bismo približili svoj most što više nebu. Istovremeno, trudili smo se i da što ljepšim materijalima pridonesemo njegovoj ljepoti.

Uslijed smo te težnje višem i ljepšem izostavili poraditi na temeljima. Izostavili smo pozabaviti se izvorištem našega mosta. Na to smo, nažalost, bili slijepi.

Dok su nam se drugi divili i težili biti poput nas, život je postrance stajao i zbrajao propuste. Prihvatili smo igru i nudili našim promatračima naoko sve više i bolje. Uživali smo u ulogama koje su nam dodijeljene… ali nismo pazili. Nismo primjećivali koliko nam je uporište slabo. Nismo obraćali pažnju da gradeći na tako nestabilnim temeljima riskiramo urušavanje.

Jednom je taj naš most otkazao poslušnost. Život više nije mogao čekati. Izgubio je strpljenje u iščekivanju našega trzanja iz sna te nam odlučio naplatiti dugove. Na slabašnim temeljima graditi, pa i najviše i najljepše, mostove? Nikada više.

Sjećam se kako sam detonaciju od strane života osjetila svakom svojom stanicom. Zabetonirana na najvišoj točki mosta tek sam nevjerice kimala glavom. Gledala sam njega koji se dao u bijeg, a da ni glasa nisam mogla izustiti.

Kada razmislim… nisam ja njega nikada pustila. Život nam je iz sveopće vedrine našeg imaginarnog svijeta uputio opomenu koja nam je most sravnala sa zemljom. Toliki trud za ništa… razmišljala sam.

Danas me ta hladnokrvna odluka života ne boli. Priznajem tek da ponekad zapeče činjenica da smo pored dviju glava mogli toliko zastraniti, ali nju pak pobija činjenica da smo tim gubitkom oboje dobili detaljan popis materijala za gradnju nekih budućih mostova.

Njega je saznajem, uhvativši ga već na odlasku, spomenuta opomena tek okrznula. Nažalost, ovaj mu je most danas sličnih mjera, no još istančanije ljepote.

Sanjara u meni to je rušenje prestravilo. Odbacilo me daleko i ostavilo sklupčanu u kutu. Dugo. Sada kada razmišljam i predugo mi nije bilo do novih temelja, novih mostova, novih materijala.

No, kako me odbacio, život me jednako tako odlučio podići. Trunku samostalniju. Trunku oštroumniju. Trunku čvršću. Utrpao me na tačke života i istresao pred njega novoga. Nije mi čak ni trebao narediti da se saberem. Pred njim novim, hoćeš-nećeš, sabrati se moraš.

Pa ako uopće postoji zagrljaj koji sanjare ostavlja u čudu pred realnošću – taj zagrljaj je njegov. Ti temelji, učvršćivani svakim sljedećim zagrljajem, podnijeli bi i teret kineskog Mosta Besmrtnika. Na tim temeljima s njim novim gradim korak po korak. Odmjereno. Pametno. Tiho.

Ne za promatrače i dodijeljene uloge.
Već za ljubav i istinske nas.
Ne u inat onima koji su prošli.
Već za one koji tek dolaze.
Ne za savršenu imitaciju života.
Već za snove u stvarnosti.

potpisuje N.B. (Nela Baričević)

Comments

komentari

Novo s Bibliomanije...