Who runs the world?

“Radi li s vama i neki muški? Znate, ne vjerujem da bi ovo znali riješiti!”

Nadam se, barem ženski dio populacije, da se nikada niste ili nećete naći u ovoj situaciji. Jer ja se često susretnem s takvim riječima upućene od strane muške osobe.

Iskreno, mogu ih već prepoznati i s vrata. Često ulazi s pogledom neanderltalca koji se ponaša kao da je taman izašao iz špilje i koji smatra da jedino ženu može osvojiti samo ako je toljagom lupi po glavi. Kada vam progovore, već znate da on zna da nikad nije izašao iz mamine utrobe, te da ga vjerojatno nikad nije ni mama dojila.

Žene su mu niža bića, stvorena samo za “kuhnju”i rađanja sinova, dok ostala djeca ( čitaj – kćeri) nisu nitko i ništa. Za njega, žene ne bi trebale raditi, a ako rade smatra ih muškobanjastima i bježi od njih ko vrag od tamjana. Kontakt očima s njima nećete doživjeti.

Prije nekih deset godina, život me natjerao- ili bolje rečeno manjak ponude poslova- u jednu malu prodavaonicu tehničke robe koja se specijalizirala samo za prodaju mobitela. O tehnici iskreno nisam ništa znala, ali eto, očigledno je nešto utjecalo da dobijem taj posao. Nakon tjedan dana što sam počela raditi, saznala sam da sam od deset kandidata koji je ušao u drugi krug bila jedina cura i da sam ja jedino kvalitetno uspjela regionalnom voditelju prezentirati prodaju mobitela. Iskreno to mogu zahvaliti samo činjenici da sam tjedan dana ranije kupila mobitel i ludoj ideji da bi me mogli nešto pitati o tome pa sam – hvala bogu na Googleu- provjerila što taj moj mobitel ima. Mislim, svi znaju da ženske kupuju mobitel po izgledu a ne po karakteristikama. I tako sam zapamtila neke stvari i uspjela!
Prvi dan mi je bio doslovno pravo otkrivenje kada sam shvatila da o mobitelima ne znam apsolutno ništa.Nisam znala ništa o procesorima, kamerama, memoriji. Marshmallow,  Lollipop i Nougat očigledno nisu za jesti- ali pobogu što to znači?! Platforma?! – ni ne želite znati što sam mislila da je to. Ali uspjela sam. Pitala sam, ispitivala, čitala. I znam da se sada razumijem u ono što prodajem. Lako ti je nešto prodati, ali ako ti netko dođe s realnim problemom ili ako mi dođe neki techno-gadget freak i pita me nešto ne želim si dopustiti da nešto ne znam..Niti si želim dopustiti da me pita koja je razlika između Samsungovih serija i koja je bolja- S,A ili J a da ja stojim i gledam u njega. Aaa- kod mene tog nema.

Posla se nisam nikada bojala.Valjda je to i do mog odgoja. A vjerojatno je i genski jer imam tatu kojeg sve zanima.On je samouki strojar, tesar, električar, vodoinstalater. I svaki puta kada bi nešto radio ja sam visila pored njega. Zato mi nije problem samoj promijeniti žarulju, zategnuti neki dio ili čisto nekom donijeti ključ 10. Ili uzeti bušilicu i probušiti rupe u zidu. Ali tata me naučio jednu važnu stvar- ja nisam neko nevinašce koje čeka da joj netko dođe u pomoć nego ću sama zasukati rukave i napraviti stvari. Bila sam i jesam tatina princeza ali princeza koja zna uzeti alat u ruke i sama popraviti stvari. Ako sam željela biti nogometaš, bez obzira na to što je to muški sport bila bih nogometašica. Da sam mu u srednjoj rekla da želim biti mehaničar- bila bih to. Naučio me je da nema razlike između muškog i ženskog- priznajem, ima u nekim stvarima- ali da svaka kočnica koja razdvaja muški i ženski posao  postoji jedino u mojoj glavi. I u glavi onih koji ne shvaćaju da i žena može dobro, čak i bolje napraviti muški posao.

Jednom mi je mama rekla, kada me vidjela s rukama duboko u vodokotliću da nikada neće doživjeti da ima moje unuke jer očigledno tako nikada neću naći muža. A svoga sam bacila na koljena kada me vidio kako rješavam pokidanu bravu dok direktor stoji pored mene i viče da to ostavim i da će to riješiti majstor. Da, mogla sam to ostaviti al mi se nije dalo ponovno ostati zaglavljena u kancelariji s kokoškama koje ne znaju što da rade. Još i danas zna pričati kako ga je zabavljalo gledanje kako s nalakiranim noktima udaram po tim vratima dok majstor stoji pored mene jer nije znao što da radi.

I što da tada radim, kada mi dođe jedan takav neandertalac i upita jel ima muškog u poslovnici? Riješi spomenutom problem u minuti. Ekspresno. Čisto da vidim iznenađeni pogled na njegovom licu kada shvati da mu je problem riješila žena. Zar ima ljepšeg od osjećaja da si nekog kvazi-mamlaza spustila na mjesto?

Jer mi žene možemo sve, samo ako želimo. Žene smo koje žive u 21. stoljeću., koje su samostalne i koje se razumiju u svoj posao- bez obzira o kojem poslu se radi. Ali isto tako žene, koje ponekad muškarcu daju alat u ruke. Čisto da ponekad pomisli da žena ne može bez njega.
Jer mi žene znamo “who run the world.”
GIRLS!
                          Ana Čaić Blažević

Ana Čaić Blažević

Pozdrav svima! Moje ime je Ana i upravo čitate moj osvrt. Veliki mi je san osvojiti zgoditak na lotu- kad nemam neku bogatu tetu-  i otvoriti mali book shop gdje bi svoju ljubav prema knjigama dijelila sa malim i velikim čitateljima. Dok se to ne ostvari, uživam u vlastitom kutku koji sam stvorila u domu, ispijajući kavu i čitajući velike količine knjiga koje rado dijelim sa svojim prijateljima. Moje osvrte možete pročitati u kolumni Čitajmo zajedno a možete me i popratiti i na  FB stranici i blogu Bibliomanija. Svi ste dobrodošli! <3

Comments

komentari

Protected by Copyscape