In memoriam hrvatskom novinarstvu

Sjećam se vremena kad sam s guštom kupila novine, bilo koje. Svaka je stranica imala dobru priču, istraženu, potkrepljenju činjenicama, argumentima i originalnim fotografijama. Sjećam se tog vremena kristalno jasno, kao da je bilo jučer. Ali… zapravo bilo je to prije petnaestak godina. Bila sam klinka koja je tek upoznavala svijet. Bilo je to vrijeme prije dsl-a kad smo se na net (ako smo ga imali) spajali ultra sporim puževim dial-upom i internet novinarstvo je u Hrvatskoj još bilo u povojima.

Bilo je to vrijeme kad si znao nabrojati sve poznate novinare i tv voditelje. Njihova su imena nešto značila. Nijedan od njih nije stavljao svoj potpis na traš članak, jer nitko nije htio tako nešto objaviti. Novinarstvo je bila ozbiljna profesija, teška i mnogi su reporteri bili hodajuće mete kojekakvih kriminalaca. Otkrivali su afere, zločince, raskrinkavali političare i bili za petama narkobosovima više no krim policija.

A onda se desio dsl i mi smo postali dio globalnog sela. I ne, ne krivim ja internet, jer on je odlična stvar, krivim prosječnog hrvatskog čovječuljka koji je lijen čitati išta kvalitetno i kojem je najvažnije da ima kruha i igara. On će ispljuvati svaku sisatu starletu o kojoj će pisati današnji nazovi novinar, ali će ipak više puta kliknuti na taj nazovi članak, koji se sastoji od dva pasusa s komentarom na sliku iste, skinutu s Instagrama.

Oni koji cijene svoju profesiju i zbilja se zaslužuju zvati novinarima, većinom rade sve osim pisanja jer ih kao prave profesionalce u ovoj kuruza državi, nitko ne želi zaposliti. Pravog ćete novinara naći kako radi na kiosku, u pekari, možda negdje u uredu, možda čak i predaje ako je imao sreće. Jako malo ih radi za novine jer ne žele da im ime stoji ispod traš članaka koje urednici traže. “Zar su zbilja za to tolike godine studirali?” – opravdano se pitaju.

Nije bitno što nije istina, nije bitno što je photoshopirano, nije bitno što to uopće nije vijest, nego se radi o golom dupetu starlete u usponu, skinute s njenog Instagrama, to se traži jer se to čita. Čita se jer je narod jadan, gladan i revoltiran. Pun mu je kufer kojekakvih tajkuna, političara, lopova i ostale tugujuće rodbine. Dosta im je kumova, ovrha, izbora, požara, poplava a i spika o turizmu, od kojeg, željela bih podsjetiti cijela država ipak ne može živjeti, jer jbg nismo svi na moru i ne iznajmljujemo svi apartmane.

Dosta mu je i spika o porezima, nametima i praznoj sabornici. Prosječnom je hrvatu dosta čak i života ali tko ga pita, ima pet kredita, mizernu plaću (ako je uopće dobiva), dvoje šmrkavih klinaca kojima trebaju gače, čarape, knjige i tri obroka dnevno. Ima i ženu u koju je nekad bio zaljubljen i sjećanja na snove koje je nekoć sanjao.

Sad slobodno vrijeme provodi uz pivu, komentirajući sise i guzice, loš HNL i još lošiji život. Dežurni je trol na društvenim mrežama, a na portalima s kojih se ne skida, pod lažnim nickom pljuje sve i svakog, kako stigne, jer mora negdje prosuti malo vlastite ogorčenosti. Ne bude mu lakše, ali mu to ima smisla.

Vjerojatno će do kraja dana završiti i ovdje da mi napiše kako nemam pojma, ali mene to neće dirati. Znat ćemo i on i ja u dubini duše, da je sve ovo istina. Da nema kvalitetne riječi, misli i djela tamo gdje je puk jadan i ogorčen. Da kod takve publike prolazi samo kratkotrajna zabava, kao i jeftini sex s konobaricom na zadnjem sjedalu, auta kupljenog na milijardu rata, kojeg je banka već tri puta prijetila zaplijeniti.

Možda ovaj članak treba nositi naslov “In memoriam sretnom hrvatskom čovjeku”, koji je obitavao na ovim područjima ne tako davno, ali je izumro… voljela bih reći zbog neke kozmičke kataklizme ili virusa koji je poharao planetu, ali ruku na srce izumro je jer se nije znao zauzeti za svoju sreću. Jer ju je prepustio svima i svakome, a najviše onima koji pune novinske stupce. Da nije tragično bilo bi komično.

Začarani krug.

Pitala sam jednog renomiranog novinara, koji zapravo uspijeva odoljeti jadu i nevolji koja je zadesila svijest hrvatskog čovjeka, i koji još uvijek uspješno radi u struci, što misli o izumiranju hrvatskog novinarstva? Prvotno mislim da ga je pitanje zateklo, ili ga nije očekivao od mlađahne kolumnistice poput mene, ali svejedno mi je rekao ono što sam i sama znala:

“Novinarstvo je divna profesija, ali ga je pojela bolest zvana populizam. Više uopće nije bitno što se piše ni tko piše, bitno je da je dovoljno senzacionalno da bi se prodavalo.”

Moj je zaključak da dobivamo točno ono što tražimo i da se nemamo pravo na to žaliti. Sve ono što vrijedi zaobilazimo kao da je kužno. Talentima, idejama i hvalevrijednim projektima okrenuli smo leđa i zadovoljili se jadnim, jer i osrednje je nama previše. Postali smo puk gladan senzacije, gladan skandala, golotinje, jeftine zabave i prepucavanja samoprozvanih selebova po društvenim mrežama i portalima. I dok sami sebi krojimo takvu sudbinu, naša će djeca odrastati u ovakvom svijetu.

Budimo iskreni kad ste djetetu za rođendan poklonili set klasika, npr Ruske književnosti? Niste. Nikad. Poklonili ste mu iPhone.

I rest my case.

Marija Klasiček

 

 

Komentari

Marija Klasiček

Autorica, kolumnistica i nagrađivana umjetnica, Marija je vlasnica APortala, recenzentica i novinarka na Index.hr i kolumnistica na Živim.hr te Ambasadorica izdavačke kuće Stilus knjiga. Svoju ljubav prema umjetnosti, spojila je kroz pisanu riječ i note. Uz to što potpisuje sva svoja glazbena djela, aktivno sklada i za mnogobrojne estradne umjetnike. Za sve što napiše kaže: “To je napisao život… nisam ja.” 

You May Also Like

Bol, Lisa Gardner,bibliomanija, Ana Čaić Blažević, APortal,majka, dijete