Kako misliš “sam si na svijetu”?

Nije još ni 8 ujutro. Trudim se ne pogledati sve obavijesti i poruke, ali rijetko uspijevam u tome. Ta glupa navika uzimanja mobitela odmah ujutro mi stravično ide na živce jer ne želim da mi taj mali aparat diktira život.

Konačno neka poruka kojoj se stvarno veselim. Šalje doslovno s drugog kraja svijeta, dijeli nas ocean i 6 sati vremenske razlike. Šalje kako je, da me voli i da mu nedostajem. Kažu da jedna pozitivna misao ujutro promijeni cijeli dan, a jedna poruka od osobe koju voliš promijeni ti cijeli tjedan, mjesec ili život. Nije mi trebao poslati sve što mi je poslao jer znam da je tako kako je napisao. Nema veze dijeli li nas jedan ili više oceana, jesmo li u istoj vremenskoj zoni i jesmo li uopće oboje s ove strane planete, neke osobe osjetiš ma gdje bili. I znaš da te vole, da bi te voljeli vidjeti i da misle na tebe. Te misli i ljubav osjetiš na koži. Osjetiš ih dok šećeš gradom i nešto te podsjeti na njih. Osjete i oni, vrlo vjerojatno u istom trenutku ili barem u istom danu.

Sigurno vam se svima dogodio poziv ili poruka sadržaja: “Baš sam ti sad htjela poslati poruku” ili “Maloprije sam te se sjetio i evo te”. I to ne ona lažna, da se opravdaš jer se nisi dugo nekome javio pa evo, lažno misliš na tu osobu, nego zbilja jest tako. Zbilja se potrefite u istom trenu. Jer se osjetite ovako ili onako, jer taj osjećaj nije rezerviran samo za ljubavne odnose, već i za prijatelje i općenito za sve ljude do kojih nam je stalo.

Ima tih susreta i momenata i više nego mislimo, ali često ih ne registriramo jer smo previše okupirani obavezama i ružnim mislima ili nismo u najboljem emocionalnom stanju. Nije i ne može biti istina da smo sami na svijetu. Nikad nismo sami na svijetu sve i ako se tako osjećamo. I tek kad shvatimo da imamo sebe, imat ćemo i druge i primjećivat ćemo svu tu ljubav koja šeće ulicama, koja misli na nas, od koje nas dijeli kat zgrade ili ocean.

Ljubav ne mora biti fizički nadohvat ruke da bismo je osjetili. Ne mora biti ni izrečena ni zapisana. Ona samo je i tu je. Vidiš je u pogledu, u poruci, u grafitima na pročeljima zgrada, osjetiš je u zraku i na koži.

Nisam otkrila toplu vodu samo volim naglasiti, sebi i drugima, da prava ljubav kreće od nas samih. Samoljublje nije egoizam već osnovna potreba kao što imamo potrebu disati, jesti i kretati se. Kad su te osnovne potrebe zadovoljene možemo “ubirati poklone” iz naše okoline. Možemo voljeti druge i primati njihovu ljubav i pažnju. Inače smo slijepi, naša koža ne osjeća zrak jednako, naš um pročita poruku ali ju ne prihvati. Zato se katkad osjećamo sami, jer smo zapustili sami sebe.

Kao što jedeš kad si gladan pa se osjećaš bolje, tako se i “zagrli”. Možeš i doslovno. Jer tko će, ako nećeš ti?

Do čitanja i pisanja, poljubac,

Ana Kolar


Amazonke.com

Mi smo redakcija APortala a vi čitate članak s našom preporukom 🙂

Comments

komentari

Protected by Copyscape