Skandal…

Tu noć je sjela ispred ogledala kao i bezbroj noći prije. Gotovo da se ništa nije mijenjalo. Ritual koji je slijedio je bio naučen napamet. Slijed automatskih radnji koje je mozak usvojio tokom vremena. Laganim pokretima je skidala šminku, tu masku satkanu od iluzije iza koje je živjela skrivajući svoje pravo lice od drugih. Toliko dugo je lagala svijet, da je i sama počela vjerovati u svoje laži. U tu iluzornu avet koja ju je posmatrala s druge strane ogledala.

Razmišljala je dok je skidala šminku. O svom životu koji je sada živjela. Ispunjenju sna kojeg je sanjala i konačno odsanjala. Bila je poznata. Velika ikona društvenih mreža. Neko ko je diktirao određene stvari u svijetu stvorenom za široke narodne mase. U zemlji slijepaca, ona je bila jednooki čovjek.

Imala je novac, slavu, karijeru, ma koliko to drugima čudno zvučalo. Imala je ime. Postala je brand, poput onih kojima se uvijek divila. Muž ju je podržavao u njenim poduhvatima, ona je zauzvrat podržavala njega i bila lijepa. On nije bio dio njenog medijskog kola, držao se po strani. S razlogom. Neke poslove kojima se bavio neki bi mogli nazvati ilegalnim.

Trudili su se da dobiju dijete. Ono bi zacementiralo njihov brak. Doduše, tijelo bi joj se promijenilo. Dobila bi koju kilu viška, možda i poneku striju. Dovoljno da se strese od jeze. Strije? Na ovom tijelu kojem bi i bogovi pozavidjeli, strije su bile čisto bogohuljenje, ali svi su znali da je dijete neophodno da se sačuva brak. Posebno njihov. Dado je bio jedan od onih staromodnih muškaraca, koji su željeli nasljednika.

Nije im baš uspjevalo, mada je Dado bio uporan. Skakao bi na nju poput rasplodnog bika svaki put kada bi mogao. Srećom, nije trajalo dugo. Obično par minuta, a onda bi se okrenuo i zahrkao. Nakon određenog vremena, Dado se počeo pitati šta se dešava. Insisitirao je na tome da idu doktoru da vide je li sve u redu.

Otišla je sama. Izgleda da su dani njene prošlosti ostavili svoj danak. Trudnoća prirodnim putem je bila jednaka religijskom čudu, recimo onom kada je Mojsije prepolovio Crveno more da bi preveo Jevreje preko njega. Tako joj je rekao doktor u jednoj privatnoj klinici za liječenje neplodnosti. Nije smjela rizikovati sa tim da je neko vidi ili da neko sazna da je posjećivala takva mjesta, pa je skupo sve platila.

Dadi nije govorila ništa. Što se njega tiče, bila je trudna već tri sedmice. Budalica, nasmiješila se sama svojoj pametnoj ideji. Ni ne sluti da će beba koju čeka nestati u isceniranom abortusu sljedeći put kada ode na put. To će joj kupiti malo vremena da smisli šta da radi sa pravom trudnoćom.

 Što se tiče njenog uspjeha, zli jezici su bili tu, naravno. Uvijek su tu kada se neko digne iz kaljuže i dosegne zvijezde, zasjedne na tron i probudi se najljepši. Dušmana je bilo i bit će. A ona će opstati. Najljepša. Jedina. Unikat.

Nije im zamjerala. Bili su to sitni ljudi, puni ljubomore. Bez života, bez snova. Debeli, ružni i lažno sretni u svojim balončićima od sapunice. Ljubomorni i pakosni na nju. Njen uspjeh. Baš je nedavno gledala neku debelu, koja se hvali svojom debljinom i naziva se modelom. Modelom?

Odakle joj pravo nazivati se modelom? Ljepoticom? Zar se nikad nije pogledala u ogledalo, krava debela? One naslage masti koje su se prelijevale po cijelom tijelu. Zar to može nekome biti lijepo? Da se naježiš od same pomisli na one slojeve masnoće, koji mnogi zovu zanosnim oblinama. Hvatala ju je jeza kada bi pomislila samo na trljanje onih masivnih butina jednu o drugu.

Ah, smirila se nakon što joj je napisala nekoliko stvari. Njeni sljedbenici su aplaudirali jer je, na kraju krajeva, bila u pravu. Zli jezici su lajali. Kao i obično. Ali, neka. Morali su i ružni imati svoje predstavnike. Nisu svi mogli biti lijepi poput nje. Osmjehnula se svom izrazu. Gledala je bujni dekolte u izrezu svog svilenog kućnog mantila. Srednji prst joj siđe niz rub mantila, do bujnih grudi i razmaknu mantil.

Oble dojke u koje je gledala u ogledalu, malčice prevelike za nju, su prkosile gravitaciji. Velikih, smeđih bradavica preko kojih pređe prstima. Voljela je gledati svoje tijelo. Dirati ga. Prve dojke je dobila od majke kao poklon za maturiranje u srednjoj školi. Ovo su joj bile treće. Dado ih je platio. Njegov poklon za godišnjicu braka. Ona ih je tražila. Najbolje što je novac mogao kupiti.

Napućila je usne namrštivši se kada shvati da će i te savršene dojke platiti danak kada na svijet dođe jedno od onih kmečavih naboranih stvorenja. Naježila se, ali Bože moj. Šta sve ljudi neće učiniti za ljubav? Morala se nasmijati svom smislu za humor. Još jedna od stvari kojima je bilo prirodno nadarena.

Ponovo je navukla mantil prekrivši nage grudi. Zagleda se u lice bez šminke koje ju je gledalo. Toliko se promijenila. Proljepšala. Nije da je bila ružna kao klinka. I tada je bila lijepa, samo je sada bila još ljepša. Istina je bila da ju je iz ogledala posmatrala žena ni nalik njoj staroj. Nekada kukasti nos je sada bio stanjen, ali i dalje blago kukast. Široko, konjoliko lice. Sitne svinjske očice ispod tankih počupanih obrva bi oživjele tek nakon nanošenja slojeva šminke. Bijeli, pravilno poredani zubi su nekada bili nagomilani jedan na drugi.

Ružna istina je bila ta da je gledala u čudovište koje je sama napravila. Istina koju nije prihvatala. Toliko je puta sebi izgovorila tu laž da je najljepša da je počela da vjeruje u nju jer laž izgovorena dovoljno puta, postaje istina.

Pobjegla je od tih stinih ljudi koji su je okruživali. Tih bijednih buržuja. Od sredine u kojoj su zli jezici sijevali poput bičeva. Pobjegla je od svoje prošlosti, mulja u kojem je napočetku plivala, prije nego je krenula put zvjezdanog neba društvenih mreža i zaplivala sa velikim ribama. Somovi iz mulja su bili zaboravljeni. Sada je plivala sa ajkulama. Onima dostojnih nje.

Displej mobitela pored nje zasvijetli i mobitel blago zavibrira. Poruka je stigla. Lijeno ga je uzela u ruku i otključala palcem.

Kratka poruka sa nepoznatog broja.

Spavaš li, ljepotice?

Prevrnula je očima. Opet neka ljiga. Kako samo iskopaju njen broj? Mijenjala ga je toliko puta da ga više ni sama nije mogla upamtiti. Spremala se da ga blokira kada dođe druga poruka.

Vjerovatno skidaš šminku. Teško je biti najljepša, zar ne? Imam nešto za tebe. Mali poklon pred spavanje.

Idiot, mislila je. Tik prije nego će pritisnuti dugme za blokiranje broja, na njenom displeju se pojavi slika. Zrnasta i pomalo mutna, ali prepoznatljiva.

Prljavi mulj njene prošlosti se uzburka i zamuti vode sjećanja. Ta slika je bila ugriz iz davnih dana. Dokaz da prošlost ima itekako oštre zube. U moru riba, ona je naletjela na murinu, skrivenu u tami njene prošlosti, vrebajući pogodan trenutak da napadne i izvuče svoje moćno, zmijoliko tijelo i zarije svoje opake zube u njeno meso.

Zadrhtala je čekajući sljedeću poruku. Vrijeme je prolazilo, ali poruka nije dolazila. Ili su se njoj sekunde činile kao sati u iščekivanju. Tiha vibracija. Konačno. Užurbano je otključala mobitel.

Poznaješ li nekoga?

Gade, htjela je napisati. Ljigavče. Zaustavila se. Morala je biti pametna. Odigrati ovo hladne glave. Nije joj bio prvi put da je neko ucjenjuje stvarima iz njene prošlosti, mada je prošlo više od tri godine kako je primila posljednji zahtjev za ucjenu. Dado i njegovi su se pobrinuli da ništa ne izađe na vidjelo. Mislila je da nema više ništa.

Na kraju je otkucala samo: Šta želiš?

Zasad ništa. Ovo je samo za laku noć. Imam još ovoga. Priličnu količinu. Vjerujem da bi se tvoji sponzori i mediji oduševili vještini koju pokazuješ. Mada ne onoj na koju su navikli.

Razmišljala je šta da odgovori. Svaki kotačić u njenoj glavi se pokrenuo. Nervozno je grickala sređeni nokat na palcu.

Ako ništa ne želiš, zašto ovo radiš? Svako ima cijenu. Tipkala je jednom rukom.

Rekao sam da ne želim zasad. Čut ćemo se, naljepša. Želim ti laku noć. Emotikon koji šalje poljubac u obliku srca se rugao na kraju poruke.

Htjela je zavitlati mobitel u drugi kraj sobe, kada opet zavibrira.

Zaboravih ti reći. Ne pokušavaj me blokirati. Ne govori ništa nikome. Posebno ne tvom mužu i njegovim gorilama. Pokušaš li me naći, ovo i još više će pronaći svoj put do medija i društvenih mreža. Ovaj put poruga dođe u obliku emotikona širokog blistavog osmijeha.

Sada je zavitlala mobitel u kraj sobe. Čula je kako se krši i raspada u komade. U tom trenutku začu otvaranja vrata stana. Dado. Zaboga, došao je kući. Totalno je zaboravila na njega.

Ušao je u sobu, krupan i visok. Onako, s viškom kilograma i manjkom kose. Nije baš bio neki pojam ljepote s onim podvoljkom i zapuštenom bradom, neutrpanom košuljom i trapavim hodom, ali je imao nešto o čemu mnogi mogu samo sanjati. Novac i moć. Dovoljno. Spustio je ključeve automobila na stol i prišao joj.

Zadah znoja, ženskog parfema, alkohola i cigareta je lebdio oko njega poput oblaka. Opet je bio kod one svoje. Ili je ovaj put bila neka druga u pitanju? Nije bilo bitno. Te jeftine flundre je samo jebao. S njoj je bio u braku. Njoj je dao sve. Opraštala mu je to, ne ostajući mu dužna.

„Hej, lutkice. Spremamo se na spavanje?“, upitao ju je trapavo je grleći.

Jedna ruka mu skliznu ispod mantila. Grubi prsti se sklopiše oko njene dojke i stisnuše. Izvukla mu je ruku mršteći se.

„Šta je bilo?“

„Nisam raspoložena.“

Tobože ljutito frknu i ode. „Idem se istuširati pa na spavanje. Sutra ranije ustajem. Iskrslo mi je nešto,“ vikao je iz kupatila. Glas mu se izgubi u šumu vode koja je šibala iz tuša.

Odlično. Imala je vremena da razmisli o svemu. Ustala je, nemarno prebacila mantil preko stolice, a onda navuče običnu majicu za spavanje i leže u krevet.

Pretvarala se da spava kada se Dado vratio. Tako je neće smarati. Okrenuo joj je leđa i zaspao vrlo brzo dok je ona razmišljala o onome što se desilo pokušavajući smisliti sljedeći potez. Nije mu mogla reći ništa, barem ne zasad. Morala je čekati. Ionako nije mogla učiniti ništa dok ne sazna šta njen ucjenitelj želi.

Sutra, pomislila je. Otići će do njega. On će znati šta da radi.

To be continued…

Mirnes Alispahić

Comments

komentari

Novo s Bibliomanije...