Oda bivšoj sebi…

1.

– Ja stvarno ne znam kako ti se da biti ljubavnica.
– Ja ga volim, jednostavno mi je odgovorila. Voli i on mene. I nisam ljubavnica, samo ljubav.
– Ali nemaš ga! Ona ga ima. Ona je prva.
– Ne spava s njom. Svađaju se. To više nije život. Ostaje s njom još malo, dok mala ne ozdravi. Onda će otići i doseliti se ovdje.
– Molim te mi reci da znaš da se oni neće razvesti. On živi dupli život! On nije samo tvoj. Ti si druga u njegovom životu.
– Volim ga. Znam da me voli. Nju ne voli. Samo živi s njom kad mora. Kad se sve to završi, bit ćemo skupa normalno. Do tad se vrijedi strpiti. Ne razmiješ svakako. I nadam se da nikada nećeš. Neću više pričati o tome.

I neću nikada razumjeti. Nije uredu prepustiti se nekome ko ima nekoga drugog. Nekome za koga od početka znaš da ima još nekoga. Nekome ko ljubi tuđe usne osim tvojih, dodiruje drugo tijelo. I još si “druga”!

2.

– To je veza na daljinu. Daleko je. Viđate se kad vam sudbina, Bog, šefovi ukrste puteve. Živiš na telefonu.
– Jebiga, sad za sad je tako.
– A kad će se promijeniti? I hoće li?
– Hoće. Dok skontamo najbolje opcije.
– Ma kakve opcije?! Samo gubiš vrijeme i zavaravaš se.

Veze na daljinu ne postoje. Bar ne one uspješne. Kako nekoga voljeti i željeti, a viđaš ga jednom ili nijednom mjesečno. Ja to nikada ne bih mogla.

3.

– Naravno da možeš živjeti bez njega.
– Mogu, ali ne želim.
– Je li vrijedi da toliko plačeš? Da toliko daješ sebe? Da mijenjaš sve što si navikla u životu, da bi bila s njim? I da doživljaš manje nervne slomove svaki put kad nešto nije OK, jer se bojiš ostati bez njega?
– Vrijedi! Volim ga. On je moj život. Ne znam drugačije.
– Ne! Tvoj život si ti sama. Možeš ga voljeti, ali mora da postoji onaj dio tebe koji je tvoj. On ne zaslužuje tolike suze i popuštanje u svemu.
– Ne razmiješ. Ja imam sebe. Ali on i ja smo jedno. Volim ga i on je najvažnija osoba u mom životu. Da, vrijedan je svega.

I neću nikada razumjeti. Moraš sebe voljeti najviše, pa tek onda druge. On nije vrijedan ni suza ni nerviranja. Niko nije.

Godinu dana poslije…

– Ne volim je, ali moram biti s njom. Moram je nekad zagrliti, ovlaš poljubiti. Ne privlači me. Ne volim je. Ne želim je. Ali ona je dio mog života koji moram voditi dok ga ne privedem kraju. Ali i to će se završiti. Počelo je tako prije tebe. Ali ja sam tvoj, a to će se završiti. Volim te.
– Dobro ljubavi, znam. Razumijem. Sve je OK. Kad se sve to završi, bit ćemo skupa normalno. Do tad se vrijedi strpiti. Samo mi nemoj lagati.

– Poželio sam te.
– I ja sam tebe ljubavi, mnogo. Kad se vidimo?
– Dolazim za mjesec i pol, tad sam slobodan. Ne mogu dobiti ništa prije.
– Uff, dugo je to. Jedva čekam da te vidim.

– Dobro, što plačeš? Čemu takva reakcija i ludilo?
– Poželjela sam te. Ne mogu više bez tebe. Ti si moj život!

Bravo Laura! Zaslužuješ aplauz. Aplaudiraj sama sebi dok ti ne krene krv iz dlanova. Onda ćeš imati razloga za suze. Bar ćeš znati šta te tačno boli. Ustani na noge i pokloni se sebi. Neka to bude odavanje počasti tvom kritičkom umu i tvojoj smirenosti i objektivnosti. Pomagali su ti da svakoga utješiš. Da svakoga smiriš. Eventualno napadneš jer oni nisu tako stabilni i razumni poput tebe. I sama si rekla, nikad ih nećeš razumjeti. Te čudne ljude koji su tolerantni, puni nadanja, koji vole i prepuštaju se. Eventualno one žene koje su “druge”, ili koje čekaju samo svoj red, jer znaju da će doći njihovo vrijeme. Možda su glupe ili jednostavno vjeruju onome koga vole. Ne zaboravi zasaditi jednu orhideju u sjećanje svom razumu i objektivnosti. Zalij je često, neka cvjeta i živi što duže. Neka ona bude spomenik da si bar mislila da si smirena mlada žena koja u potpunosti kontroliše svoje emocije i reakcije. O mrtvima sve najbolje. Neka tvoj kritički um, tvoja smirenost i samokontrola počivaju u miru.

I molim te, nikad više nemoj reći “nikad”. I nemoj misliti.

Laura

 


Amazonke.com

Mi smo redakcija APortala a vi čitate članak s našom preporukom 🙂

Comments

komentari

Protected by Copyscape