Ove mi noći šetaš po koži…

Ove mi noći šetaš po koži. Dodirujući me vršcima svojih prstiju nailaziš na moje rane. Već uronjena u snove dopuštam ti da povedeš ovu igru. Oči mi se sklapaju i ja odavno mašem ovom danu kao svojem posljednjem, osobnom, čuvaru. Znam. Još kako znam da kada utonem u san, ovako prepuštena tebi, postajem ranjiva. Ipak si dozvolim taj rizik, jer je preda mnom jedna od rijetkih noći u tvome zagrljaju. Rijedak biser kojega valja obgrliti i privijenog uza sebe ne otpuštati.

Minute kao vječnost. Neka.
Da ih je barem više.
Tih vječnosti.
Tih minuta.

Trčeći s jednog kraja moga tijela na drugi brojiš mi rane. Pregledavaš. Mapiraš. Zanimljivo je da ih izvana ne možeš primijetiti. To je zato što jesam. Naprosto sam usavršila ovu verziju Skrivača. Skrivač rana pod nevidljivim, a opipljivim ožiljcima. Samo… rijetko dozvolim, tako rijetko dozvolim, da ih tuđe ruke i tuđe duše dotiču.

Kud prođu vršci tvojih prstiju na tim se mjestima otkrivaju i krvare moje rane. Tu prividno zacjeljenje otpada kao tek zarasla krasta ispod koje vrela krv još uvijek jedva čeka poteći.

Pokušavam si objasniti da što peče, peći mora i što boli, boljeti mora – pa ipak teško je kada ti srce vrišti u potrazi za zaklonom, dok se glava želi napokon otarasiti toga tereta.

Prstima mi šapćeš. Nježno mi nanosiš lijek na rane. Kremu ljubavi i divljenja. A ja nisam sigurna i ne bih se kladila… da ta ljubav ne traje samo dok plešem po tvojim žicama. Zaista, ne bih se kladila da tvoje razumijevanje ne planira podvući granicu na moj prvi, ustrašeni, uzmak.

Sve ima rok trajanja čini se. Sve osim rana.
Di zatvoriš jednu, otvara se druga.
Baš je zato jedino ispravno šaptanje – šaptanje samome sebi.

Prepiši deadline ranama pa se zakrpaj i ozdravi. Iznjedri dušu iz okova. Izmjeri raspon krila te napravi mjesta za polet. Vjeruj da možeš. Vjeruj da moraš sama da bi naknadno mogla s nekim drugim.

Nela Baričević


Nela Baričević

Vjerujem da ste to već masu puta čuli, no ja Nela, uglavnom udobno skrivena iza svojih inicijala, zbilja pišem od kada znam za olovku u svojoj ruci. Uostalom, zbog ljubavi spram pisane riječi diplomirah novinarstvo. Paralelno pisanju dužih djela, uživam pišući kraće priče kako za kolumnu koju upravo čitate, tako i za različite natječaje. Jedan me od njih odvodi u Otzenhausen gdje širim svoj krug zaljubljenika u književnost. U stvaranju su mi, osim olovke, temeljno oruđe osjećaji i sjećanja. Kažete od njih se ne živi? Slažem se. Ne živi se od njih, već zbog njih... Ne vjerujete li, zavirite u moja ispisana lutanja na FB stranici koju vodim, a naći ćete ju upišete li: "potpisuje N.B."

Komentari

Bol, Lisa Gardner,bibliomanija, Ana Čaić Blažević, APortal,majka, dijete