Povratak otpisanog

To je to. Ljeto je gotovo i sve je opet isto. Isti stan, isti kvart, ista lica. Samo je manje sparno i svi su samo mrvu manje nadrkani. Zagreb je jednako pun asfalta i čudnih faca kamo god se okreneš. Volio bih reći da mi fali more, galebarenje i osvajanje, noćni provodi i Barba, ali ne fale. Lijepo je opet biti u svom svijetu, koliko god on bio nesavršen. Lijepo je biti i bliže njoj iako se vjerojatno više ne sjeća ni proljeća ni nas.

Ali ja se sjećam nje, jer mi je ako ništa drugo bila jako dobra škola. I kad pomislim na nju, poručim sam sebi – pamet u glavu i ne ponovilo se!

Vrijeme je naprosto projurilo. Ova godina donijela je promjene, učenje, nove ljubavi i rastanke. Donijela mi je mentalni preokret i duševni kolaps. Ne mogu reći da mi se osobito svidjela. I vjerojatno ću je s guštom ispratiti.

Jučer sam posjetio Bellu, lijepo se zaoblila i sva nekako blista. Trudnoća joj pristaje. Priča nekim smirenijim glasom i prestala je pušiti. Ne bi čovjek vjerovao ali ipak postoji netko koga ona može voljeti više od sebe same.

Iako još uvijek ne znam da li sam tata i neću ni znati dok se dijete ne rodi, drago mi je zbog nje. Možda njen besmisleni život dobije konture, boje i smisao. Volio bih to. Valjda sam je prestao mrziti. Valjda sam kroz ovo vrijeme dok me nije bilo, prestao mrziti sebe, svoje postupke, odluke i svoj život.

Nije da se baš nešto konkretno promijenilo, ali promijenilo se sve.

Ne da mi se više živjeti slomljeni život boema, nabrušenog na cijelu planetu. Ne da mi se više kriviti nikoga. Prerastao sam to. Prerastao sam i sve svoje slatke noćne dame. Shvatio sam da me to umaralo više no što je imalo svrhe.

I da nisam vam ni rekao da sam dobio posao u struci. Ne bi čovjek vjerovao ali i to se dogodilo! Mjesec dana otkaznog i odlazim iz ovog glupog skladišta zauvijek. Neće mi faliti ni u noćnim morama. Šef mi naravno daje najgore poslove i doslovno me zatrpao, ali sve odradim sa smiješkom na licu i samo križam dane na kalendaru. Uskoro – hasta la vista baby, kako bi rekao Schwarzenegger.

Godina iz pakla prolazi, vrti se svome kraju. Osjećam neku lijepu promjenu na horizontu.

Možda je stvar u tome da se i sam mijenjam? Možda sam odlučio živjeti samo zato što mogu i zato što je glupo prosipati dane, mjesece i godine tugujući za nekim.

Eto besmisleno je. I prestao sam. Život ide dalje.

Negdje, jednom srest ću neku drugačiju. Neku koja nije goropadna kao Bella, niti je zlopamtilo mutne prošlosti kao Nina. Neku koja neće biti prebrza na jeziku i vrtjeti samo svojim dupetom kao Stela.

Neku običnu, nasmiješenu curu, koja će željeti iste stvari kao i ja. Smijati se na glas i iskreno, željeti malu kuću u predgrađu i imati ono nešto, neku sitnicu zbog koje će biti posebna i zbog koje više neću snimati druge. Znam da je tamo negdje. Znam da postoji i znam da ću je voljeti beskrajno.

I znam konačno da vrijeme nije neprijatelj, već saveznik i da sve ima neki smisao.

Ne kaže se bez veze: Strpljen – spašen!

Šaptač

Comments

komentari

Novo s Bibliomanije...