We are all a little bit crazy…

Ma, što god  vam pričali, vjerujte mi, ne postoje najljepše ljubavne priče na svijetu, čak ni u bajkama. Sjetite se samo priča za laku noć o princezama i prinčevima, one uvijek završe kobno ili po jedno ili po oboje.  Uvijek je neki klinac po srijedi zbog kojeg i najjača ljubav padne na koljena. Uvijek u svakoj priči ima više patnje nego radosti. Bile one iz bajke ili realnosti uvijek netko najebe, a da nije ni trepnuo. I čemu se onda vežemo? Čemu se nadobudno nadamo? Promjenama kod drugih ili kod sebe? Što je to u nama što nas tjera da nekome pripadamo i da netko u kraju krajeva pripada nama?

Graničimo li s ludosti svakodnevno vlastitim odabirom samo zato jer se eto tako bojimo ostati sami? Ili je ljubav ipak sve to-patnja, muka i veselje u jednom?

 

Bez obzira na sva pitanja koja si postavljamo u rijetkim trenucima razumnosti, ulećemo u veze poput muha bez glave  s uvjerenjem u „to je to! To je zauvijek!“-a, dobro znamo da taj zauvijek traje kratko. Barem do kraja zaljubljenosti, jer ljubav nije zaljubljenost. Po meni,  ljubav je snaga koju pronađeš u sebi da ne kokneš svoju „bolju polovicu“ i istrpiš suživot s njom. Po meni, ljubav nije cvijeće i čokolada, već lonac pun govana sa ogromnom žlicom za dvoje i traje do onog trenutka dok jednom ne prekipi i lonac i govno i žlica ili dok oboje ne ostare i ne zaborave na sve to, pa počnu pričati usrane bajke o tajnama uspješnog braka. Ma, što god vam pričali, vjerujte mi, lažu vas, jer ne žele da je vama bolje nego njima, ne žele pogledati istinu u oči i reći-„moj brak/veza je govno i bila i ostala“ samo zato jer ih je sram priznati kako su se sjebali u koracima. Kako su zabili gol u gostima i nisu pobjegli na vrijeme.

Ljubav nije film, ona se ne glumi, ona se živi i uči nas preživjeti najgore.

Ni sama Žuži nam to pitanje o ljubavi ne bi  mogla bolje pojasniti, jer za ljubav pravog  opisa i opravdanja nema. Ljubavi su jednostavno takve, a njihovi  ljubavno zaljubljeni lažni parovi akteri koji graniče više s ludošću nego s genijalnošću, poput likova iz filmova, stripova, bajki. Recimo mene je oduvijek fascinirala ljubavna veza između Jockera i njegove Harley Quinn. Od prvih susreta s njima u stripovima, preko crtića, pa sve do zadnje pojave u filmu. On pat (sa svim mogućim predznacima), a ona pametna, mlada, lijepa žena-koja padne na njegov šarm. Čak skoči i u kiselinu da bi mu dokazala svu svoju ljubav i krene u opaki pohod za njim vođena srcem. Lomi zbog njega, udara u glavu svakog tko mu želi nauditi, drži mu leđa, a on…on je voli najviše na svijetu. I njihova ljubav je vječna, bezvremenska, prava, ali i najgora noćna mora koju ste ikada mogli sanjati. I to ne njemu, već samo i isključivo njoj, jer osim bezuvjetne ljubavi ona ne zna dati ništa manje, a mrvice njegove pažnje za nju znače sve. Čak i kada je natjera da skoči u kemikaliju i dokaže mu ljubav, ona se baca bez razmišljanja i pogovora direkt na glavu u nju. Zbog njega. Zbog ljubavi koja traje do zadnje kapi njihove krvi, pa makar to značilo da jedno drugo ubiju. I ma koliko god bila oduševljena njima, takvih ljubavi se bojim, jer nisu ni malo lažne-realno prikazuju kako stvari stoje-ljubav je strašna ukoliko je jaka.

Da se odmah razumijemo- ja nisam ljubavni Grinch i dalje naivno i slijepo vjerujem u neku tamo ljubav, ali mi se sere od svih tih tajni uspjeha u braku usranih ljudi koji usrano lažu. Nema tajne, nema recepta, postojimo samo mi i naši demoni i onaj drugi koji nas trpi takve.

Jocker i Harley su mi idealan prikaz onoga o čemu već danima razmišljam-a, to je da se pitam-zašto padamo na loše ljude? Ne loše za druge, već loše po nas. Zašto neki u ime ljubavi skaču na glavu zbog nekoga tko na njih jednom u zilion godina ne nasloni bicikl, a kamoli ruku i pruži zagrljaj, pokaže nježnost? Zašto je odcjepljivanje od tako bolesnog okruženja dugotrajan i bolan proces koji u biti nikada i ne prestaje, jer uvijek ono drugo plače i moli dok se kune u promjenu vlastite osobnosti. „Promijenio/la sam se, više nisam osoba kakva sam bio/bila prije“-spike su kojima se spamamo međusobno, kojima uvjeravamo druge u najsavršeniju laž koju nismo ni sami popušili-nismo se mi promijenili, samo ne volimo biti sami bez svih onih stvari navike. Bez osobe koja je zbog nas skakala u kiselinu, lomila noge drugima, bila oslonac.

I koji odgovor da dam sebi, vama i onima koje on uopće i zanima, a da nije naštrebani citat iz nekog izbljuvak romana? Iskreni bi bio najbolji, zar ne? E, pa za mene i za vas i za sve one koje zanima-ljubav je najgori neprijatelj svima, ali nam je potrebna. Da, potrebna, jer nam je u genetskom kodu zapisano-volimo kada boli, to nam je G točka. Potrebna za sve one strahove koje imamo u svojim glavama, a ne možemo ih sami riješiti. Za sve one promrzle noge ispod poplona koje netko treba ugrijati-čak i onda kada urlaju, jer smo im eto tako hladne papke zakeljili na vruća leđa. U ljubav se treba vjerovati, treba je doživjeti, ali samo i isključivo samo s onime koji je dovoljno lud poput nas da nas istrpi. Da nas voli sa svim našim demonima i na kraju balade (bez lažnih priča o vječnosti) zagrli i kaže “uspjeli smo” dok zajedno skačete na glavu na svaku prepreku koja se postavi ispred vas. Pronađite si poput mene nekoga dovoljno ludog da vas prati, a opet dovoljno pametnog da vas zaustavi kada se zaletite-i zapamtite-nećete ga voljeti vječno, prije na neparne dane kada vam bude ponovno drag, ali to je ono pravo i realno stanje sranja, tj ljubavi. Zapamtite i da uvijek jedno najebe više od drugoga, samo mi ne padajte na fore i fazone o sreći 365 dana u godini, 25 godina za redom s tek pokojom lako riješivom situacijom. Nedajte da vas lažu samo zato što je i njima sranje, a vi ste još solo. Birajte mudro, srcem, ali i razumom i ako na kraju neće ići bježite na vrijeme-dok još možete trčati.

I zapamtite WE ARE ALL LITTLE BIT CRAZY-treba i vas trpjeti nije uvijek samo druga strana kriva!

 

Iva Matijaško Degač

Comments

komentari

Novo s Bibliomanije...