Aleja Lipa

Vjeruješ li u život nakon ljubavi? -pitao me.

Vjerujem. – odgovorila sam. Život ide dalje, s nama ili bez nas. Uvijek. – rekla sam i okrenula se.
Iščitavao je konture moga lica jednako kao i svu onu tišinu između redaka, sve ono što nisam mogla izgovoriti na glas.

Vjeruješ li u ljubav nakon ljubavi? – bio je uporan.

Ne. – rekla sam i pogledala ga u ravno u oči. Lecnuo se.

Ali upravo si rekla da život ide dalje!

Život ide, ali srce… srce je sasvim druga priča, a ja sam žena koja samo jednom voli.

On je sretnik. – uzdahnuo je.

Njega više nema. – rekla sam i ustala.

Poravnala sam nabore na haljini i kimnula u znak pozdrava. Osjećala sam još dugo njegov pogled na svom potiljku dok sam polako šetala niz malu aleju okruženu lipama. U zraku se osjećao miris rane jeseni i neke poznate sjete koja uvijek dođe u ovo doba godine. Pokušala sam iz misli istjerati sva njegova pitanja.

Nisam voljela misliti o ljubavi. Osjećala sam da je taj dio mene zauvijek izgubljen, poput drage uspomene koja s vremenom blijedi i više se ne možeš jasno sjetiti obrisa lica onih koje silno želiš upamtiti. Ne sjećam se osjećaja ljubavi, ni onog ushita koji s njom dolazi.

Ali posve jasno znam kako je to kad je izgubiš. Kad ti bude nepravedno istrgnuta iz naručja. Kad se s njom razbiju sve iluzije i svi snovi.

Samo jedno pismo, jednog običnog zimskog jutra bilo je dovoljno za to. Pismo njegovog komandanta. Pisalo je samo izgubljen svaki trag u borbi.

Pokopali smo prazan lijes. Nisam ga mogla ni oplakati, niti sam mu mogla poželjeti vječni počinak, jer on nije počivao ovdje. I nisam znala ni kako da se nosim s time, pa sam jednostavno odlučila biti vjerna njegovoj uspomeni.

Nikad nisam postala njegova udovica, jer nisam stigla postati ni njegova žena. Nisam stigla zamrziti sve te silne obaveze koje brak donosi. Nisam se stigla na njega ni pošteno naljutiti. I već ga je uzeo neki neznanac. Na nekom neznanom bojnom polju, negdje… tisućama kilometara daleko od mene, u ratu koji uopće nije bio naš.

I onda me Jozef drsko pita da li vjerujem u ljubav? Koju prokletu ljubav? Vjerujem samo da postoje stvari koje nas iznutra spale. I da nam preostaje život koji ne želimo, ali moramo živjeti, jer ima previše onih oko nas koji bi patili da nas nema. Pa guramo radi njih. I pravimo se da se smiješimo i da s radošću ustajemo i nedjeljom kuhamo kavu i radimo kolače.

Pravimo se da još ima života u nama. Ali nema ga. Ugasio se. Iščezao je kao jutarnja sumaglica.

Nešto je divno u toj konturi neba, žutog lišća i jezerskoj vodi. Nešto što me uspije smiriti dok sam ovako na rubu, dok vjetar pleše s lipama. Osjećam kako šušti i ponekad se čini kao da čujem Njegov glas. Kao da mi i sad dolazi ususret i uzvikuje ime kao nekada.

Ali onda shvatim da je to ipak samo vjetar i samo dječja graja. Na potiljku još uvijek osjećam onaj pogled. Pogled čovjeka koji silno želi ono što ne može imati.

Zašto ljudi uvijek žele nemoguće?

Kao što ja želim još jednom osjetiti usne nekoga tko me više nikada neće poljubiti.

Želim sve ono što nam je oduzeto. Na nekom bojnom polju, u nekoj stranoj, dalekoj zemlji. U ratu koji uopće nije naš.

To be continued…

Marija Klasiček


Marija Klasiček

Autorica, kolumnistica i nagrađivana umjetnica, Marija je vlasnica portala Amazonke.com i glavna urednica. Svoju ljubav prema umjetnosti, spojila je kroz pisanu riječ i note. Uz to što potpisuje sva svoja glazbena djela, aktivno sklada i za mnogobrojne estradne umjetnike. Za sve što napiše kaže: “To je napisao život… nisam ja.” 

Comments

komentari

Protected by Copyscape