Samo jednom se ljubi…

Kako ono ide hit velikog Ive Robića? Samo jednom se ljubi, sve je ostalo varka? Iako je nevjerojatno romantično vjerovati u takvu ‘istinu’ u trenutku kada smo na vrhunci zaljubljenosti, uljuljkani u oblačić hormonske sreće (budimo realni), kada uzmemo tu tvrdnju kao istinitu za cijeli život – ustvari je zastrašujuća!

Zamislite samo, da cijeli svoj život (ako izuzmemo djetinjstvo), vi imate samo jednu jedinu pravu priliku za ljubav?! Uostalom, tko garantira da je to prva ljubav? Ili zadnja, ako ćemo iskreno? Možda je ‘onaj pravi’ bio treći po redu, a vi ste na šestom. Ili ste na trećem i mislite da znate što je ljubav, gradite obitelj, rađate djecu, živite u uvjerenju da ste sretni, ali vi zapravo ni ne znate da je ‘onaj pravi’ ustvari peti po redu. Možda nikada ne dođete do njega! I što onda?!

Šalu na stranu za sada, ali moram priznati – nikada nisam bila pobornik spomenute teze. Nisam bila ni fan svih onih poznatih ‘sve prave ljubavi su tužne’, ‘ne znaš što imaš dok to ne izgubiš’ i slične depresivne fraze. Kao što ne vjerujem niti u srodnu dušu i bajkovite sretne krajeva. Budimo realno i priznajmo si sve ono što, ustvari, ionako znamo.

Život nas je naučio – ako ne na našoj koži, onda smo imali priliku gledati iz prvog reda. Naravno da je romantična ljubav nešto što nas pokreće, ali isto tako je prolazna i sve što dolazi nakon toga rezultat je rada i odlučnosti dvoje ljudi da ostanu zajedno i da se – vole.

Ne da im padaju ružine latice s neba svaki dan, ne da ju on iznenađuje skupim poklonima sakrivenim u kolačima ili da ona pada u nesvijest svaki put kada im se ruke slučajno dodirnu. Vrlo je simpatično na početku, ali traje kratko s razlogom. Pokušajte vi voditi normalan uredski život s troje djece i širom rodbinom, a padate u nesvijest svaki puta kada vam se muž približi?!

Odgovorno tvrdim da ne postoji ‘onaj pravi’. Samo ‘onaj pravi u tom trenutku’. Ako imate sreće, možda taj trenutak potraje godinama. Možda uistinu do kraja života jednog od vas dvoje. Ali to i dalje ne znači da vam je usud poslao nekog s neba već ste, od trenutka kada ste bili pravi jedno za drugo, odrastali u istom smjeru i nastavili ste bili ‘pravi’ jedno drugome. Ali isto tako to se ne mora dogoditi. Ne vjerujete mi? Sjetite se bivših ljubavi/simpatija/veza. Izazivam vas!

Koliko nas povremeno nabasa na neku sliku, izjavu, objavu na fejsu gdje iz nekog kutka izroni nekoć poznato lice i pomisli: ‘Majko sveta, što sam ja imala u glavi, hoće li mi netko objasniti?’ Meni je svaki puta smiješno jer mi je svaki puta malo neugodno – samoj pred sobom. Uočila sam obrazac; odmah tražim isprike u glavi. Ma bila si mlada. Ma to je bila samo faza. Ma bio je zgodniji, kunem se svemirom, morao je biti zgodniji! Da, sve su to misli koje mi prođu kroz glavu.

Bit ću iskrena i reći da ja imam tu prednost da se mogu izvlačiti na ‘bila sam u pubertetu, tada nitko nije normalan’ frazu. Jer sam ja svog ‘gospodina pravog već dvanaest godina’ upoznala na kraju srednje tako da sve moje prijašnje ‘ljubavi’ nisu imale taj karakter ozbiljnog života u sebi. Zato ih i stavljam pod navodnike. To su bile nekakve tinejdžerske zaluđenosti, platonska veličanja i kovanja u zvijezde, hormonski poremećaji i te spike. Ali neću se ni praviti fina – činjenica je da sam ja tada, u tom trenutku, uistinu mislila da pričamo o velikoj ljubavi, božanskom uplitanju, sudbini ili kako god to hoćete nazvati.

I svaki puta sam mislila da nekog volim ‘još malo više’. I svaki puta kada je završilo, razmišljala sam jesam li ja uopće išta osjećala jer sam, sada, nakon svega, bila iznenađujuće indiferentna.

Smiješno je to kako se život igra s nama, a mi to niti ne primjećujemo. Mislimo da se ništa posebno ne mijenja. Mislimo da smo u glavi jednako blesavi, naivni i puni života kao sa 16. Dobro, kao s 22. Ali pokušajte se sjetiti svog dečka iz tog perioda. Ne samo to! Pokušajte ga pronaći u bespućima interneta (ako već nemate tu ‘sreću’ da se susrećete naokolo) – je li to osoba koju biste voljeli danas? Je li to osoba s kojom imate nešto zajedničko? Pogotovo kada se sjetim da su nekada aduti za ‘ljubav života’ bili ‘ima dugačku kosu i motor’ ili ‘bježi s nastave i naziru mu se bicepsi’. Sjećate se? Ja, na žalost da!

To je, ustvari, nešto što nas treba utješiti – takve stvari nam samo pokazuju koliko smo napredovali u životu. I svi ti ljudi koje smo prerasli (ponekad pričamo i o prijateljima, ne samo bivšim ljubavima) dokaz su naše evolucije. Ne kažem da je netko ostao niže na ljestvici, samo smo otišli u različitim smjerovima.

Ono što je nelagodno u takvim slučajnim susretima, za mene je uvijek taj osjećaj da trebamo imati osjećaj bliskosti s tim ljudima, a mi ih gotovo i ne poznajemo. Ali to je istina. Zato valjda i taj osjećaj da želimo pobjeći – nekako je neprirodno znati da stojite pred osobom koja vam je, makar samo na trenutak, u životu bila najbliža. Netko tko je znao sve vaše misli, tajne, probleme. Netko tko je znao gdje ste najranjiviji i s vama kovao ‘sretnu budućnost’. Koja nikada nije došla. Netko tko zna najintimnije stvari o vama, a opet vas ne zna. Ne više. Zato valjda taj miks emocija, osjećaj da vam netko pripada, jer vam je NEKADA pripadao, a u isto vrijeme osjećaj da nemate blagog pojma tko ta osoba zapravo je. Jer kada je bio ‘vaš’, bili ste ‘pravi’ jedno za drugo.

A onda više niste.

I zato mislim da se trebamo ostaviti tih budalaština o romantičnim tragičnim ljubavima koje su jedine prave. O leptirićima u stomaku koji lete desetljećima. Leptiri jednostavno nemaju toliki vijek trajanja, vrijeme je da si to priznamo. Ljubav je nešto što se dogodi, što te strefi i što jedan period može biti najljepši trenutak nečijeg života. A onda se razvija dalje. Ili se ne razvija i umre. I to je sve. Bitno je samo pronaći nekoga tko može biti ‘pravi za sada’ nekoliko desetljeća. Možda i za cijeli život. Sretno!

Maja Marić


Maja Marić

Kraljevna na zrnu graška dugo je bila moja najdraža bajka iako nisam znala točno reći zašto. Uz Snježnu kraljicu i Sretnog princa nekako je uvijek dirala tu neku žicu duboko u meni. Divna krasna mila pametna kraljevna kojoj jednostavno UVIJEK nešto smeta! Nešto poput graška. Maleno i nebitno, reći će neki. Ali ne i kraljevna! A takva sam i sama – krunu sam zagubila negdje putem, ali ostao je taj vječni osjećaj iritacije. Iz tuđe perspektive tako sam vječno bila razmažena, čudna, ufurana cura koja pati od sindroma Marije Antoanete! Ja se jednostavno nisam obazirala i pronašla sam ispušni ventil – pisanje. O svemu i svačemu, o radostima i tugama, o bjesovima i čarolijama, o najmračnijim sferama. O majčinstvu i tetovažama, o glazbi i gastarbajterima. O smislu postojanja i ljubavi prema kavi. Osim ovog divnog portala, pronaći ćete me i na #misusovo blogu. A ja ću i dalje pisati uvijek i svugdje, baš u inat grašku! A ostali… pa – neka jedu kolače!

Comments

komentari

Protected by Copyscape