Kopljanici i djeve sa štitovima…

Gdje sam ono prošli put stao? A, da. Kod nesigurnosti muškaraca i etiketiranju žena. I tako masa muškaraca sjedi i čeka neki suludi ideal dok žene od krvi i mesa, satkane od snova, želja i osjećaja, samuju jer su etiketirane ili se brane od napada onih „sigurnih“ muškaraca kojima je prva rečenica upućena ženi: „Joj, jesi dobra. Znaš šta bih ti radio“, obično nakon nekog vremena praćena slikom spolovila dotičnog mužjaka, obično u erekciji kako bi pojačao dojam svog impresivnog uleta.

Pitam se je li to stvarno uspjeva? U njihovim glavama? Šta li prolazi kroz te glave? Vjerovatno samo puše vjetar i kotrlja se trava kao u onim scenama u starim vesternima prije obračuna glavnog junaka i negativca. Da li oni stvarno misle da je to recept za uspjeh?

Ok, svako ima svoje metode, ma koliko one nama čudno zvučale i takvim tipovima nije baš pretjerano stalo do toga da upoznaju osobu iza žene već ih interesuje tijelo žene, ali je malo zastrašujuće kad od 10 tipova 9 priđe djevojci na taj način. Ne znam za vas, ali mene to plaši. Šta to govori o današnjim muškarcima? Ne svima naravno, ali zbog većine i ona šačica normalnih ispašta.

Plaši i žene, u tome i jeste problem. Zbog tih silnih etiketiranja o kojima sam pričao i tih silnih lovaca sa uzdignutim kopljima koje love po vodama društvenih mreža, žene su prisiljene praviti stotine minskih polja i zidova oko sebe, braneći se nadrkanim stavom i ne spuštaju gard. I šta smo dobili? Ništa. Dobili smo društvo u kojem svi izlaze napolje i sjede u grupicama, kao u nekom društvu gdje su spolovi odvojeni i zabranjeno im je komunicirati međusobno.

Muškarci komentarišu kako bi onoj radio ono, onoj ovo, onu bi ovako, onu bi onako, sjede miruju, a onda dođu konstatacije: „ma gdje ćeš onu, ko nije pitao, nije ni dobio“, „ona je previše razmažena“, „vidi one, fina je, ali joj fali ono nešto“ i ništa. Sjede i ne prilaze. Sad pričam o onim „normalnim“, oni lovci prilaze, koplja spremna, mreže spremne i napadaju. I napadaju. I napadaju jer „ne“ i „imam dečka“ ili „pazi, ne zanimaš me jer smaraš“  shvataju kao „budi samo uporan jer se samo igram s tobom, a želim te da nemaš pojma koliko.“

Dok žene za to vrijeme sjede sa svojim štitovima, podučene lošim iskustvima i mišljenjem da su svi muškarci isti, fantaziraju o vitezu na bijelom konju, o tipu koji će joj otvoriti vrata, skinuti svoju jaknu i prigrnuti je kad joj je hladno, poljubiti je za laku noć i vidjeti svoju nerođenu djecu u njenim očima. I tako, dok oni koji ne vrijede čemu, imaju hrabrosti i prilaze, pa gdje prođe, oni koji vrijede sjede i diskutuju, mozgaju i zamaraju se glupostima. I negdje, između njih postoji jedna grupica onih koji vrijede. I priđu. I normalni su. I onda se žene iskreno iznenade kad skontaju da takvi muškarci zaista postoje. Rijetkost, ali postoje.

Mišljenja sam da su žene puno perceptivnije kad su u pitanju upoznavanja i da će prije prokljuviti kakav je tip muškarac s kojim priča i nisu baš previše sputane kočnicama kao većina muškaraca. Ipak su one te koje vode igru i puno više imaju za izgubiti od muškarca u toj igri muško-ženskih odnosa. Posebno u našoj primitivnoj okolini.

Ali stvarno? Gdje sve ovo ide? U šta se pretvaramo? Muškarci su ili nesigurni dječaci koji ne znaju da li bi piškili ili kakili i lome koplja oko gluposti ili su pak pećinski ljudi bez imalo stila koji misle da je efekat viđenja slike njihovog spolovila u erekciji, bez obzira na veličinu, praćen živopisnim, ne baš gramatički i pravopisno ispravnim, opisom onoga što bi radio primateljici slike jednak udarcu toljage u glavu koji će rezultirati odvlačenjem žene u njegovu pećinu.

 Jebiga, valjda misle da je bolje slikati ćunu nego ponovo krenuti ispočetka sa učenjem jezika i osnovama komunikacije s ljudima.

Žene zbog toga ili žive same i odbijaju sve udvarače jer se ne žele vezati za svakoga i tako im prolaze dani jer iz dana u dan ogorčenost muškim rodom raste ili imaju neku šemu (seksualnu vezu bez obaveza op.a.) koja ih ispunjava na neki način. Neke u tim šemama vraćaju muškom rodu jer koriste neke jadnike kojima je stalo do njih, druge opet ulažu svoje osjećaje u tipove koji se kockaju s njihovim i lažu sebe da će nešto postati od toga. Postoje i one koje se zadovolje kompromisom. Nađu nekoga, uđu u vezu ili brak, i prepuste se. Praštaju mu što je zlostavlja ili što se kurva ili što je ne poštuje, što je ne voli. Jer ona voli, barem tako misli. Živi u iluziji, samonametnutoj, a i mora se tako. Šta će selo reći. Vidi je, ima 30 godina i još se nije udala. Sramota.

Previše kalkulacija. Previše razmišljanja. Previše razmišljanja o razmišljanju. Nisu svi muškarci isti, niti su sve žene iste. Ali bojim se da mnogi još uvijek ne shvataju te sitne nijanse koje nas dijele i pružaju cijeli spektar zanimljivih osoba za upoznati. Ja sam uvijek za upoznavanje, a muškarci će uvijek da budu sa Marsa, a žene sa Venere. Jedni drugima čista nepoznanica, a jednostavni do bola u svojoj složenosti. Barem oni normalni primjerci.

Mirnes Alispahić

 

Comments

komentari

Novo s Bibliomanije...