Znate… ja vam baš i ne vjerujem

Znate…  ja vam baš i ne vjerujem da svaka ptica naposljetku poleti svome jatu. Ne vjerujem u sudbine i ne vjerujem da nam samo s jednim, među milijardama drugih, može biti lijepo. Ne vjerujem ni u pogrešne izbore i kriva skretanja. U ništa vam ja to ne vjerujem!

Suludo bi bilo da naše tijelo zimi samo jedna od milijardi drugih osoba ugrijati može. Doslovce, ludo se doima da nam na samo jednu osobu srce može manijakalno poskočiti. Da samo jednoj osobi naša duša želi i može reći „Da.“ Da se samo jednoj osobi na svijetu imamo diviti i u samo jednoj osobi koja ovim planetom hoda zapanjeno piljiti u odraz naše buduće djece.

Znate… ja vam baš i ne vjerujem da kad netko odluči skinuti prsten, tu osobu nikada ni volio nije. I ne vjerujem da je onaj sljedeći, novi, za tu osobu najispravniji izbor. Pa čak niti nužno ispravniji izbor od onoga skinutoga s dnevne liste. Onoga prethodnoga. Nekome je nekada dovoljno da je taj netko novi.

Nekada se nekome umori srce.
Nekome se nekada umori jezik.
Oboje je, čini mi se, ljudski opravdano.

U svijetu u kojemu se doima da je u prošlosti sve boljim bivalo i ljubavi se prošle čine jačima od ovih koje danas odabiremo i živimo. Pa vidite, meni se ne čine!

I nekoć se netko trgao da unatoč svim nedaćama uspije.
I nekoć je netko znao prelomiti ponos i oprostiti.
I nekoć je netko znao slušati, a ne samo vrebati priliku da nešto kaže.
I nekoć je netko znao preko svih nevolja voljeti i biti voljen.
I nekoć je netko preko svoga obraza znao da s njim liježe drugi obraz.
I nekoć…

ali, ljudi moji, i danas ima onih koji to znaju. Ti znalci nisu nikakvi ljubavni gurui. Nisu to kakvi ovozemaljski anđeli. To su oni što katkada zalutaju, ali se vrate. Oni koji poimaju šarolikost života i ne vide ga kao pravocrtnu liniju. Oni koji unatoč epidemiji poraženih ljubavnih priča, svoju ne daju u vjetar. Pa kad pogriješe ili se o njih pogriješi, izvuku lekciju i osmijeh. I nastavljaju svojim tempom. Ne staju. Ne odustaju.

~ Svjesni da nisu jedini mogući, i dalje najradije upravo iz toga ogledala ljube odraze svojih budućih mališana. ~

potpisuje N.B. (Nela Baričević)


Nela Baričević

Vjerujem da ste to već masu puta čuli, no ja Nela, uglavnom udobno skrivena iza svojih inicijala, zbilja pišem od kada znam za olovku u svojoj ruci. Uostalom, zbog ljubavi spram pisane riječi diplomirah novinarstvo. Paralelno pisanju dužih djela, uživam pišući kraće priče kako za kolumnu koju upravo čitate, tako i za različite natječaje. Jedan me od njih odvodi u Otzenhausen gdje širim svoj krug zaljubljenika u književnost. U stvaranju su mi, osim olovke, temeljno oruđe osjećaji i sjećanja. Kažete od njih se ne živi? Slažem se. Ne živi se od njih, već zbog njih… Ne vjerujete li, zavirite u moja ispisana lutanja na FB stranici koju vodim, a naći ćete ju upišete li: “potpisuje N.B.”

Comments

komentari

Protected by Copyscape